Onih 27 ili 28 djevojcica i djecaka primorani su da svoju majku, nanu ili nenu, kroz ovu pjesmicu, zovu bakom. Sjecam se koliko mi je nezgodno bilo, u mome djetinjstvu, kada me uciteljica upita da govorim o svojoj baki, a ja nisam imao baku, vec sam imao nene. Ali, to je bila komunisticka Jugoslavija, kojom su harali velikosrpski nastavni programi i srbijanski ucitelji u bošnjackim sredinama. U mojoj su školi svi ucitelji bili Srbi.

Desetine hiljada Bošnjaka dali su živote da nam se nene više ne bi zvale bakama, da nam se bosanski jezik više ne bi zatrpavao ekavicom, da bismo bili slobodni u izražavanju i cuvanju svoga identiteta, jer je to ideal slobode u ime koje je Republika Bosna i Hercegovina dobila suverenitet. Ako te slobode nema, onda su obesmišljene žrtve, onda je besmisljeno sve. /.../

Volio bih cuti objašnjenje od autora pjesme „Moja baka". On se zove Muharem Omerovic, cuo sam da živi u Zenici, i baš me zanima da li je on majku svojih roditelja zvao bakom. I da li je cuo da bošnjacka djeca, u bošnjackoj sredini, u kojoj je on odrastao, i u kojoj živi, majke svojih roditelja zovu bakom? Bezbeli da ne zovu. Odakle onda izvire ta njegova potreba da bošnjacku nanu/nenu/majku prekrsti i pokrsti u baku?! Za mene postoji samo jedno objašnjenje...

Muharem se stidi našeg porijekla, jezika, tradicije, pa smatra kako je „baka" kulturniji i napredniji izraz, jer ako bošnjacka djeca pocnu nane zvati bakama, daleko ce dogurati, kao što je i Muharem dogurao, da bude korišten kao alat za diskriminaciju Bošnjaka. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tudem, najgore je samoponiženje, jer onaj drugi, za ciju naklonost se to radi, na to ce gledati sa podsmijehom i gadenjem. Misli li Muharem kako ce njegova pjesma o (bošnjackoj) baki uci u srpske i hrvatske citanke?

Taman posla! Ta pjesma može biti samo predmet šprdnje kod Srba i Hrvata, koji ce sa uživanjem gledati kako jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjacku djecu. Ali, prica ne bi bila kompletno užasavajuca da nije autora ove „Citanke" koji su takoder Bošnjaci. Baš ovu pjesmu o bošnjackoj baki, a ne neku drugu o nani/neni/majki, u „Citanku" su uvrstili osobe koje se zovu Hazema Omerovic i Ibro Ništevic.

Za njih važi ono isto što i za Muharema. I Muharem, i Hazema, i Ibro jako dobro znaju da nema bake kod Bošnjaka, da njihovu „Citanku" nece uzeti ni u vecinskim srpskim, ni u vecinskim hrvatskim krajevima, da je taj udžbenik namijenjen bošnjackoj djeci, tako da uvrštavanje ove pjesme ima apsolutni diskriminirajuci karakter, s ciljem da povrijedi bošnjacki identitet. To znaci da su autori ovog bezobrazluka svjesno i proracunato željeli da zadovolje politicke snage apartheida nad Bošnjacima, tako što ce vecinskoj bošnjackoj djeci uskratiti pravo da majku svojih roditelja u lektiri imenuju onako kako to cine u životu.

Srbi kao sveta bica

Ako sve ovo nije bitno, neka neki srbijanski pjesnik napiše pjesmu „Moja nana", neka tu pjesmu o srpskoj nani srpski autori uvrste u srpsku „Citanku" za cetvrti razred, neka srpska a i hrvatska djeca uce tu pjesmu o nani i neni, a i neka utakmice reprezentacije Srbije prenosi Sabahudin Topalbecirevic... Srbi ne daju bošnjackoj djeci ni nacionalnu grupu predmeta, ne daju ni bošnjacke ucitelje, jer hoce sve posrbiti i usrbiti, a kako bi tek pustili da im išta bošnjacko udje u njihovo srpsko uho, i u njihovu srpsku glavu. Oni znaju šta je njihovo, a nece da znaju šta je naše. A mi haman ne znamo ni šta je naše, jer hocemo da naše bude njihovo, tako što ce naša nena postati njihova baka, ili što ce naši fudbaleri igrati na ekavskom, bre.

Nema u ovoj prici ništa protiv Srba. Izuzev ako se „fašizmom" ne smatra kad želiš da tvoj narod ima što imaju i drugi narodi, i da sebe poštuje košto sebe i drugi poštuju. Kada sam prije nekoliko godina javno upitao zašto tuzlanski Srbi nikada ne reaguju kada Dodik i ostali cetnici tvrde da je zlocin na Kapiji podmetnut, napala me u velikosrpskim „e-novinama" jedna žena koja nosi muslimansko ime i srpsko opredjeljenje. Pitala se – otkud meni pravo da pitam Srbe i za šta. Nedavno je ova žena imenovana za direktoricu jednog od muzeja u Sarajevu, što je urnek kadrovske politike u dejtonskoj državi. /.../

U srpskoj šovinistickoj projekciji Bošnjaci mogu biti samo likovi iz viceva, ili oni koji se dive svemu srpskom, pa sve svoje proglašavaju manje vrijednim. Kao što navijaci reprezentacije više vole Marjana, nego bosanski jezik, i kao što pjesnik Muharem više voli svoju nepostojecu baku, nego svoju postojecu nenu. Kad se tu pojavi neko ko uopce nije fasciniran Srbima, vec ih u najmanju ruku smatra ljudima košto su i drugi ljudi, namah nastaje konflikt, a taj neko postaje „fašista", kao što sam ja imao cast da postanem. Zašto?

Zato Fatmire što nisi uvidio da su Srbi sveta bica bošnjacke malogradanske mitologije – rece mi ovaj jaran. Srbi žele da su sveta bica Bošnjacima, i bošnjacki malogradani, ti kompleksaši, oni sami žele da im Srbi budu sveta bica, predmet uzora i obožavanja. Tek tako moguce je razumjeti ove, i mnoge druge, požare autodestrukcije u Bošnjaka.