/.../

Kada je krajem 1991. i pocetkom 1992. komandant Patriotske Lige RBiH Sefer Halilovic naredio svojim potcinjenim oficirima i vojnicima da, što prije, miniraju sve mostove na rijeci Drini i sve tunele koji vode prema Srbiji, to je naredenje bilo izvršeno u rekordnom roku te se, potom, htjelo istovremeno blokirati sve kasarne tzv. JNA u RBiH i uz nekoliko munjevitih akcija steci strategijsku prednost preko koje bi borba za državu bila daleko lakša, komotnija i kraca.

Kada je za ovo naredenje cuo Alija Izetbegovic, pozvao je na razgovor dvojicu clanova Patriotske Lige RBiH, Mehu Karišika i Sulejmana Vranja, kojima je naredio da idu od mjesta do mjesta na Drini i narede momentalno razminiranje svih mostova i tunela koji su prethodno minirani. O ovom naredenju Izetbegovic nije obavijestio Glavni štab PL RBiH, niti Halilovica kao komandanta, vec je posegnuo za paralelnim komandovanjem koje ce biti njegova omiljena poslastica tokom agresije na RBiH kada su kod njega na razgovore u cetiri oka dolazili Mušan Topalovic, Ismet Bajramovic ili kada je išao na noge Jusufu Prazini - sve lutka do lutke.

Svi tuneli i mostovi, osim mosta na Dobrunu, razminirani su i za to ce Glavni štab PL RBiH saznati tek kada Užicki korpus tzv. JNA krene ulaziti u RBiH jer ce, osim dobrunskog tunela, sve ostalo mirovati. Kada je Halilovic saznao za ovu strašnu izdaju raspitao se šta se dogodilo i došao je do cinjenice o Izetbegovicevoj naredbi kojom je, prakticno, nanio strahovit udarac buducoj Armiji RBiH.

/.../
Ovo naredenje bilo je jedno od nekoliko teških, historijskih, udaraca koje je licno Izetbegovic nanio Istocnoj Bosni koja je citava, izuzev pola Goražda, pripala Republici srpskoj - entitetu kojem država BiH ne može ništa. Još od tog vremena, 1991 - 1992., traje bitka u kojoj mali broj gradjana sa tih podrucja ne želi pristati na cinjenicu da je njihova babovina prepuštena politickim nasljednicima Radovana Karadžica da, zakonima i ¨životnim ozracjem¨, riješe posao koji nisu stigli da završe ¨Crvene beretke¨, ¨Škorpioni¨, 10. diverzantski odred VRS i ostale srpske jedinice mongolske krvi.

Medjutim kako je Dejtonski mirovni sporazum preradjena verzija Deklaracije o podjeli BiH na srpsku, hrvatsku i bosansku republiku unutar Unije BiH koju su Alija Izetbegovic, Franjo Tudman i Slobodan Miloševic potpisali septembra 1993. u Ženevi, tako je i Istocna Bosna samo pusti teren sa kojeg se danas žanju mizerni politicki poeni tako što se malo posjecuje ¨nana Fata¨, malo obilaze memorijalni centri bošnjackih stratišta, a malo daju i izjave kako je Drina ¨naša¨ iako se niko od ¨naših¨ u njoj nije okupao ima dvadeset godina.

Koliko je Istocna Bosna ¨naša¨ odlicno pokazuje primjer Fate Orlovic koja ne može, vec petnaestak godina, izboksovati dunum sopstvene zemlje na kojoj je nelegalno i nasilno izgradena crkva. Svi ¨državotvorni¨ politicari, sve Bošnjak do Bošnjaka, od Sulejmana Tihica i Harisa Silajdžica preko Bakira Izetbegovica i Fahrudina Radoncica pa sve do Zlatka Lagumdžije (i ono se u Bošnjake upisalo!) imaju ili su imali odlicne odnose sa Miloradom Dodikom s kojim cine vlast i popunjavanju recke restoranskih vecera, ali nisu ¨našli vremena¨ da pregovarajuci s Dodikom oko ¨Prudskog sporazuma¨, ¨Elektroprenosa¨ ili Vijeca ministara, dogovore povrat zemlje Fati Orlovic s cime bi odbranili princip privatne svojine i uputili snažnu poruku protjeranim Bošnjacima da ce se oteto kad - tad vratiti te da su oni, kao politicari, spremni pregovarati taman i oko jedne avlije sve dok se ona ne vrati jer nije u pitanju Fata Orlovic vec princip i to Dodik odlicno zna dok njegove bošnjacke partnere u vlasti za to boli briga.

Kada se jednom pogazi princip onda je svako sljedece dogadjanje samo posljedica dignute moralne brane pa se otud, u Sarajevu, stalno dogadjaju protesti izdanih, obespravljenih, ostavljenih, isluženih, prevarenih i kakvih sve ne ljudi koji u sopstvenom ocaju posežu za samoponižavanjem kao zadnjom stanicom prije ponora. Bošnjaka u Republici srpskoj gotovo više nema te zbog toga nema ko prostestovati radi samovolje u Trebinju, blasfemicnih projekata Emira Kusturice u Višegradu, mijenjanja naziva ulica i gradova kao upucivanja snažne poruke da su to sada ¨neki drugi gradovi i neke druge ulice¨. Ratni zlocinci se vracaju u ovaj dio BiH, kandiduju u politickim procesima, ucestvuju u javnom životu i sve izgleda kao ružan san iz kojeg nas nema ko probuditi.

Kada se dijelila BiH sa bh. strane su, u tom procesu, ucestvovali Alija Izetbegovic i Haris Silajdžic, a sasvim sigurno je da su u ovim politickim igrama bez granica ucestvovali i Muhamed Filipovic, Ivo Komšic i Ejup Ganic koje, danas, niko i ne pominje jer je njihov politicki uticaj postao nebitan da bi im se spocitavale historijske greške. U tim pregovorima koji su trajali od januara 1993., protezali se na august i septembar 1993. (kada su zakljuceni kljucni ugovori o podjeli RBiH), nastavljali januara i aprila 1994. i završili svoje putešestvije oktobra i novembra 1995., uglavnom je provejavalo da se naša država mora podijeliti jer smo, tvrdio je Izetbegovic, nemocni da oslobodimo sopstvenu zemlju i to samo zato jer nemamo oružja.

Oružja, ruku na srce, nismo imali ali smo imali izuzetno puno novca da ga kupimo, ali to, medjutim, našem rukovodstvu nije bilo primarno pa su Armiji RBiH u prvoj godini agresije, kada se država odbranila i Armija stasala, dali nešto malo manje novca od tadašnjih 2.000.000 DM što je cifra jednaka koju je Izetbegovic, kasnije, bacio listu ¨Ljiljan¨ kako bi kupili ¨opremu¨ sa kojom su pisali potjernice protiv Sefera Halilovica, Rusmira Mahmutcehajica, a onda i Harisa Silajdžica kada se (toboze, M.B.) odmetnuo od Izetbegovicevog politickog brloga.

Naravno da za ovu tvrdnju postoji završni racun Armije RBiH za prvu godinu agresije i naravno da sam u posjedu priznanica iz kojih se vidi da su Hasan Cengic, Fatih El Hasanein i Senad Šahinpašic raspolagali sa više novca nego li citava Armija u prvoj godini rata. Valjda se to zove paradoks ništa veci od cinjenice da su generali Armije RBiH postali mlinar Halid Cengic, kerovoda Fikret Prevljak, ratni zarobljenik Armije RBiH Rasim Delic ili bolesni špijun KOS-a Fikret Muslimovic koji bi u svim državama svijeta, za ono što je uradio, bio streljan ili uhapšen dok je kod nas stalni savjetnik svih Izetbegovica koji su se ikada ugurali u zgradu Predsjedništva BiH.

/.../
Narodu, jadnom i neukom narodu, ostalo je da budu zahvalni kada im njihovi ¨lideri¨, kao izraz sopstvene nemoci sa jedne i licemjerne politike sa druge strane, doture drvene grede da sagrade šatore jer im oni, nakon što su ih izdali u ratu i miru, više ništa ne mogu pomoci da dobiju prava koja su predata u ruke njihovih dželata sa amblemima Republika srpska.

/.../

Kako god da se završi saga o djeci i roditeljima iz Konjevic Polja, ljudi trebaju znati da se taj problem i svi slicni nikada nece riješiti jer je taj dio BiH prepušten njihovim dželatima putem internacionalnog ugovora koji još uvijek važi i dok je god tako postojace i problemi takvog ili slicnog karaktera.

Kada je potpisan Dejtonski sporazum, Slobodan Miloševic je svojim kolegama u Vrhovnom savetu odbrane Jugoslavije, što je zabilježeno u stenogramu sa ovog sastanka koji sam imao prilike citati, kazao da je ostvaren historijski ¨uspeh¨ i formirana Srpska država, ¨velicine dve Slovenije, tri Crne Gore¨, preko Drine ¨gde nikada nije bila¨.

Dakle, danas školski program, sutra zapošljavanje, prekosutra grunt, za mjesec dana nazivi ulica i škola, kasnije licni dokumenti, juce popis, naredne godine sigurnost, one tamo decenije imena gradova, sela, zauvijek negiranje genocida...bice teme koje ce okupirati našu javnost, koje ce ponižavati bošnjacko stanovništvo dok god ne shvate da su, jednom davno, prodani od jedne politike i jednog covjeka koji im je nanio historijski, životni udarac od kojeg ce se oporavljati generacije naših potomaka i pravi je uspjeh ako se ikada od takve rane uspiju oporaviti.

Ocito je sudbina BiH takva da pati i dok god kroz patnju ne spozna istinu ona ce dalje i dalje, sve više i jace patiti jer je patnja bez cišcenja svijesti gotovo prazna bol od koje niko i ništa ne nauci vec covjek samo ceka da ga nevolja mimoidje.

/.../

-----
KOMENTAR: Sto se tice roditelja djece iz Konjevic Polja, njihov najlukaviji neprijatelj je onaj ko im je kazao da dodju u Sarajevo i da Inzko treba da rjesava njihov problem. Prvo mi, Bosnjaci, treba da se solidarisemo sa njima, prije Inzka. Zasto bi se jedan Austrijanac ili Svedjanin nasao pozvanim da se solidarise sa djecom iz Konjevic Polja, ako se Srebreniceni ne solidarisu sa njima, a Srebrenicka djeca takodjer ne uce Bosanski jezik i istoriju, i idu u skolu kao da je to u redu?

U stvari, oni su prvo trebali dobiti podrsku Srebrenicana preko Camila Durakovica, kao Bosnjaka predsjednika susjedne osptine u RS, koji je dosao na to mjesto jer je Bosnjak, a onda ga nije briga sto se ne uci nacionalna grupa predmeta u RS, ukljucujuci i Srebrenicu. Zar nije prirodno da se prije Srebrenicani, Tuzlaci i Sarajlije solidarisu sa njima, nego Austrijanci i Svedjani.

Uvijek nas nasi polticari prevare na isti nacin, koristeci nasu robovsku pamet po kojoj postoje neki svemocni ljudi na zapadu, postoje neki carobni stapici, koji ce sve jednim dekretom rijesti, tako da oni, bosnjacki predstvnici nemaju bas nikave obaveze da se bore za narod kojeg predstavljaju. Oni bi trebali biti prvi na tapetu, a ne neki "jabandzija".

A sto se tice Alije Izetbegovica, cinjenica je da je on naredio razminiranje mostova na Drini. Okupacija gradova Istocne Bosne se odvijala po slijedecem scenariju. Catnici krenu prema nekoj bosanskoj carsiji, i nasi se pripreme za odbranu, istina sa svojim skromnim oruzjem, ali ipak dovoljnim jer ni cetnicima se ne gine uzalud. Tada Alija preko svojih potcinjenih (nikada licno) porucuje braniteljima da se dogovore sa "Srbima". I dolazi do pregovora slabo naoruzanih gradjana, sa profesinalcima JNA u kojima gradjani bivaju prevareni, razoruzani i zatim masakrirani. Po istoj formuli su stradali i Visegrad i Brcko 1992, ali i Srebrenica 1995. To "napredovanje" JNA 1992. je zaustavljeno u Tuzli i Gorazdu iz jednog jedinog razloga, sto su Tuzlaci i Gorazdani odbili da poslusaju Izetbegovicev savjet da se dogovore sa Srbima o podjeli njihove carsije. Zato je Izetbegovic premjestio Hadzu Efendica iz Gorazda da bude ambasador u Becu, da bi na njegovo mjesto u Gorazde doveo poslusnog Dr. Cibu iz Konjica sa namjerom da i Gorazde dogovori predaju u slijedecem napadu cetnika. Zasto Gorazdani ne osvjetle tu stranu svoje istorije?

Imaju i dvije nepotpune tvrdnje u gornjem tekstu Semira Halilovica koje zelim da komentarisem. Prvo, Silajdzic se nikada nije zaista odmetnuo od Izetbegovicu, nego se samo toboze odmetnuo kada je glavni posao zavrsen, kada je Dayton potpisan, samo zato da bi se stavio na celo opozicije Daytonu, sa ciljem da je umrtvi i osigura implementaciju Daytona, a to je tada znacilo rasformiranje Armije RBiH i varanje boraca certifikatima.

Nije tacno ni da je Bakir Izetbegovic danas nemocan za pomogne Bosnjacima u RS. On bi i danas mogao istinski pomoci Bosni i Hercegovini, ali on je izabrao da Bosnjacima baca pijesak u oci dajuci im humanitarnu pomoc, daske za satore, umjesto politicke borbe za ravnopravnost zbog koje je izabran za funkciju clana Predsjednistva.

M. B.