Slozeni clanci o Muhamedu Filipovicu

UMRO JE IZDAJNIK - POSMRNICA ZA MUHAMEDA FILIPOVICA Vahid Sendijarevic Kao sina njegove rodice Sefike Filipovic, udate Sendijarevic, vijest da je umro Muhamed Filipovic me strasno pogodila, jer djavo ne umire lahko. Ova vijest me zatekla nespremna. Po starom staroslavenslom i srpskom obicaju, svaki cestiti covjek mora staviti glavicu bijelog luka iznad dovratka na kucnim vratima da u slucaju da se Muhamed Filipovic, borac za Veliku Srbiju, povampiri ne moze u gluho doba noci uci u kucu. Treba imati pri ruci i glogov kolac, jer pored bijelog luka vampiri se boje i glogova kolca. ──────────── “UMRO JE IZDAJNIK – TAKO CE NAPISATI NEKI DOBRI BOSNJANI KADA BUDE UMRO MUHAMED FILIPOVIC“ Online Glasnik NKRBiH, Br. 349, 15. oktobar 2005. Pise: Dr. Vahid Sendijarevic Direktni povod ovom tekstu je intervju Muhameda Filopovica datog Lidiji Kujundzic kojeg prenosi web-starnica bosnjastvo.com sa datumom upisa 9-tog oktobra 2005-te godine (Link je na kraju teksta). Ovim intervjuem Muhamed Filipovic je svjedok vlastite izdaje i izdaje Alije Izetbegovica. Sada vise niko ne moze reci da izdajnici nisu znali sta su radili i za koga su radili. Da bismo shvatili sustinu intervjua Muhameda Filipovica moramo prvo razumjeti znacenje rijeci izdaja. Izdaja u najopstijem smislu je kada neko sluzi neprijatelju umjesto svom narodu (drzavi) kojem se zakleo na vjernost (lojalnost). Emir Kusturoca se javno izjasnjavao kao Srbin i javno radio za Veliku Srbiju, i bez obzira koliko to tesko padalo Bosnjacima, Kusturica je samo otpadnik svog naroda, ali ne i izdajnik. Samo da se potsjetimo “Poturica gori od Turcina, Posrbica gori od Srbina”. Slucaj Muhameda Filipovica je slucaj klasicnog izdajnika. On zivi sa oreolom velikog Bosnjackog (on bi rekao Muslimanskog) akademika, filozofa, naucnika, diplomate. On je “jedna od najistaknutijih licnosti u novoj istoriji Bosne”kako ga svojim citaocima predstavlja Lidija Kujundzic u uvodu intervja. I on sav taj svoj prestiz u Bosnjackom narodu koristi bezrezervno za isti cilj za koji se bori i Kusturica, za Veliku Srpsku drzavu na Balkanu, i zato je Muhamed Filipovic izdajnik. Nije potrebno puno politickog sluha da se shvati iz njegovog intervjua da je on nesretan zbog raspada Jugoslavije i Dayton-ske podjele Bosne I Hercegovine, jer on se borio za vise, za cijelu Bosnu i Hercegovinu kao dio Velike Srbije. Kada u svom intervju-u prigovara Milosevicu sto je pristao na Dayton-ski ugovor, on mu prigovara sto je odustao od 50% teritorije Bosne i Hercegovine. To je osnova i njegovog politickog razlaza sa Alijom Izetbegovicem, koji je iz prakticnih razloga odustao od koncepta cijela Bosna i Hercegovina u Velikoj Srbiji i prihvatio Karadzicev koncept podjele Bosne i Hercegovine, jer Bosnu i Hercegovinu nije mogao zadrzati politickim sredstvima u Velikoj Srbiji (citaj Jugoslaviji), ali ju je mogao podijeliti kao rezultat nevidjenog zlocina genocida. Koliko god su patrioti Bosne i Hercegovine nesretni zbog postojanja Republike Srpske, toliko je nesretan i Muhamed Filipovic - ali zbog drugih razloga, zbog izvjesne istine da ce zlocinacka tvorevina Republika Srpska biti ukinuta zajedno sa Daytonskim ustavom i izvjesne buducnosti jedinstvene nezavisne drazve Bosne i Hercegovine. Za Muhameda Filipovica Bosna i Hercegovina je izgubljena za Veliku Srbiju i zato je on nesretan. Muhamed Filipovic place za Velikom Srbijom. On kaze Lidiji Kujundzic: “Smatrao sam da je Jugoslavija jedan nedorecen, vrlo problematican projekat, ali ipak projekat koji ima buducnost, kao i da mi Bosanci imamo veliki interes da ostanemo u Jugoslaviji”. Ovaj intervju Muhameda Filipovica potsjeca na testament i oprostajno pismo u kojem se kaje i kori zbog propustenih sansi koje je imao za ocuvanje jedine nacije (drzave ) do koje mu je stalo, Velike Srbije. Neka nas ne prevari to sto on u svom intervju-u kaze da “ja nisam nikada mogao biti nikakav nacionalista.” Ako je bio diplomata i ambasador jedne nacije (drzave) onda je po definiciji bio pod zakletvom da ce cuvati ustav i granice te nacije. Njegova je poruka srpskom citaocu da on zapravo nikada nije imao na srcu Bosnu i Hercegovinu kao drzavu, koju je predstavljao kao diplomata, pod zakletvom, u pregovorima u njenim najsudbonosnijim danima i kao “jedna od najistaknutijih licnosti u novoj istoriji Bosne”. I tu je on otvoreni izdajnik. On ne samo da pregovara sa Milosevicem, on savjetuje Milosevica. On zabrinuto pita Milosevica “da li kontrolise jugoslovensku vojsku, Pravolsavnu crkvu i Karadzica.” On se brine da ce Milosevic biti marginaliziran. On zna da Djindjic “grijesi i legitimira tendenciju medjunarodne politike da arbitrira oko Kosova” i on to uzima za dokaz da je Djindjic glup covjek. Dakle, Muhamed Filipovic se brine nad sudbinom Srbije, a nikada ne rece gradjanima Republike Bosne i Hercegovine kristalo jasno, bez “filozofije” i bez “politike”, da je pristanak na pregovore sa agresorom o granicama i ustavu Republike Bosne i Hercegovine bio zlocin veleizdaje. Ne samo to, on je aktivan u iznalazenju rjesenja po kojima bi Bosna i Hercegovina bila dio velike Srbije, pa ma kako se Velika Srbija zvala, “nesimetricna konfederacija”, “simetricna”, ili “sporazum Srba i Muslimana”. Sta Muhamed Filipovic misli i kako dozivljava gradjane Bosne i Hercegovine jasno se vidi na samom pocetku intrvjua, gdje Lidiji Kujundzic kaze “Nemojte se raspitivati gdje je Akademija, ljudi ne znaju. Bolje pitajte za kasarnu koja se nalazi prekoputa nas.” Bosanci i Hercegovci po Muhamedu ne znaju za Akademiju, a ja mu kazem znaju, i to onu filmsku sto dodjeljuje Oskara, a ta akademija u kojoj ima mjesto za izdajnika nije za postivanje. Bosanci i Hercegovci znaju sta je za postivanje. Kada se njegova izjava pazljivo procita (...”prekoputa nas”) on kaze da imaju neki ljudi u Sarajevu i oni. Ko su to oni, akademici ili izdajnici? On pocinje svoj intervju sa otvorenim izlivom srpskog nacionalnog osjecaja. “Imao sam dvanaest godina, ........, kada sam se zgrozio nad cinjenicom da ljudi najedanput pocinju ubijati jedni druge samo zato sto su druge vjere. Apsolutno mi je bilo cudno sto su nase komsinice, inace mirne domacice, najedanput postale ostrasceni sovinisti koji su vikali: “Srbe na vrbe!” Muhamede Filipovicu, Sefika rodjena Filipovic, udata Sendijarevic je imala 16 godina kada je poceo rat i pokolj nad Muslimanima u Glamocu, pa me moli da te potsjetim da cetnici bacise u jamu ziva Zaima Filipovica sa konjem u Odzku kod Glamoca odmah na pocetku rata. Ljudi ne bi mogli sebi dozvoliti niti da pas crkne bacen u jamu, ali cetnici mogu, jer cetnici nisu ljudi, cetnici su zlocinci. U isto vrijeme cetnici ubise i Becu Zlatarevica, zeta Zaima Filipovica. Pobise cetnici toliko muslimana u Glamocu da su mrtva tijela slagali kao cjepanice. Muslimani, ukljucujuci i Filipovice, su glavu spasavali u izbjeglistvu i po sumama. Kada bi i bilo istina, a nije, kaze Sefika, da su tvoje i njene komsnice vikale: “Srbe na vrbe”, zar se taj “zlocin” moze porediti sa zlocinom pokolja kojeg pocinise cetnici u tvom i njenom Glamocu i cijeloj Bosni i Hercegovini! Muhamed Filipovic nema samo problema sa “dugorocnom memorijom” on ima problema i sa “kratkrocnom memorijom” ili je njegova memorija selektivna, srpska. On je vec zaboravio da su cetnici u 1992-oj godini u logoru Manjaca imali specijalni “smjestaj” i program mucenja za Omera Filipovica iz Kljuca. Drzali su ga izdvojenog na otvorenom kao u “telecnjaku” i tukli ga i mucili ga otvoreno, za primjer, svjedoce prezivjeli logorasi. Cetnici su jahali Omera kao sto se jase konj i vodili ga na uzici kao sto se vodi pas. Muhamede, Tebi bi bilo lako provjeriti izjave logorasa, nazovi Omerovog brata, a svog rodjaka i imenjaka Muhameda Filipovica i pitaj ga o cetnicima i Manjaci i svom rodjaku Omeru. Nas zaista vise ne cudi da Muhamed Filipovic sa velikim postivanjem i suosjecajem govori o zlocincima koji su obezbjedili sve potrebne politicke i vojne instrumente za genocid nad drzavljanima Bosne i Hercegovine. Muhamed Filipovic na Milosevica gleda kao na zrtvu politike, a ne kao zlocinca. “Bio je pazljiv covjek i sarmantan sagovornik” kaze Muhamed Filipovic. Muhamed Filipovic nam otkriva da nikakvih provjera niti prepreka nije bilo prilikom njegovih posjeta Milosevicu. “ Bukvalno sam se samo uspeo uz stepenice gdje me je zaista ljubazno docekao.” A mi kazemo, naravno, uvijek su vrata otvorena svom covjeku, a Muhamed Filipovic je bio na zajednickom projektu sa Milosevicem, na projektu “Velike Srbije.” I za Plavsicku, optuzenog zlocinca za genocid u Bosni i Hercegovini, Muhamed Filipovic kaze: “Biljana Plavsic nije seljak, ona je gradjanin, intelektualac”. Sada i to zanamo, da je po Muhamedu Filipovicu seljak manje vrijedno ljudsko bice od gradjanina i intelektualca. To ga najbolje oslikava kao intelektualca i akademika i naucnika. Vjerovatno zato u njegovom intervju-u i nema spomena 8,000 “seljaka” poklanih u Srebrenici, petnest hiljada u Prijedoru i Ljubiji, dvije stotine hiljda u Bosni i Hercegovini od zlocanacke cetnicke horde i jugoslovenske vojske . On ima pijetitet prema zlocincu, ali ne i prema zrtvi, i zato je Muhamed Filipovic izdajnik i nista vise. I neka nam niko ne kaze kako nismo za njegova zivota rekli sto se ima reci. Pa kad bude umro, neki dobri Bosnjak ce napisati da je umro izdajnik Muhamed Filipovic. Slijedi intervju Muhameda Filipovica: Intervju Lidije Kukundzic Nikad sebi necu oprostiti !!!!!!!!! O Miloševićevom šarmu, Izetbegovićevim greškama, priznanju Biljane Plavšić pred Haškim tribunalom, politici Pedija Ešdauna, reviziji Dejtonskog sporazuma i sopstvenoj odgovornosti Bilo je tužno čuti akademika kako u slušalicu govori: “Nemojte se raspitivati gde je Akademija, ljudi ne znaju. Bolje pitajte za kasarnu koja se nalazi prekoputa nas. Tako nećete zalutati.” Filozof, naučnik, diplomata i umalo protivkandidat Izetbegoviću na izborima 1996. godine, profesor Muhamed Filipović, jedna je od najistaknutijih ličnosti u novijoj istoriji Bosne koja je svojim političkim delovanjem stekla reputaciju “najkontroverznijeg bosanskog političara”, “večitog kritičara vlasti”, “ideologa SDA”, ali i “komuniste koji treba da onemogući Muslimane da sprovedu svoj historijski cilj”. Smatrate li sebe jednim od ideologa Stranke demokratske akcije? - Nikad ja to nisam bio. Nisam čak želio biti ni član SDA. Ja sam čovjek koji proističe iz antifašističke borbe jugoslovenskih naroda u II svjetskom ratu. Imao sam dvanaest godina, sa četrnaest sam već bio u partizanima, kada sam se zgrozio nad činjenicom da ljudi najedanput počinju ubijati jedni druge samo zato što su druge vjere. Apsolutno mi je bilo čudno što su naše komšinice, inače mirne domaćice, najednom postale ostrašćeni šovinisti koji su vikali: “Srbe na vrbe!”. Po cijelom svom pedigreu ja nisam nikada mogao biti nikakav nacionalista. Znači li to da vam je smetala politika progona, pre svega Srba, koju je SDA sprovodila u Bosni? - SDA je vodila politiku islamizacije, a ne politiku progona. Posle svega što se dogodilo u Bosni, postoji li bitna razlika između te dve politike? - Postoji jedna sofisticirana nijansa koja je, prema mom mišljenju, važna. Međutim, to ne lišava SDA odgovornosti za posljedice. Slažete li se s mišljenjem da je religija bila faktor razdvajanja koji je podelio ljude u Bosni i zbog koga je rat bio tako krvav? - Ne vjerujem da je tako. Religija je zloupotrebljena. Religijske razlike u Bosni oduvijek su postojale i nisu predstavljale nikakav problem za unutarnje odnose. Nacionalne razlike su te koje su bile ključne. Zanimljivo je da su se najednom u Bosni svi osjetili nacionalno diskriminirani, kao i to da se na ovim prostorima nikad nisu razvile sekularno utemeljene nacije. U Srbiji pobjeđuje ideja srpskog identiteta i svetosavskog pravoslavlja, u Hrvatskoj ideja nacije je utemeljena na katoličanstvu. Projekcija tih ideja u Bosnu razbila je prvotno jedinstvo stanovništva. Iako je Izetbegović referendum o nezavisnosti (marta 1992) predstavljao kao odraz volje svih Bošnjaka, vi ste ga smatrali pogrešnim političkim potezom. Za razliku od većine političara smatrali ste i da je moguće izbeći rat u Bosni. Koji su to faktori koji su uticali da se ljudi svrstaju uz radikalniju Izetbegovićevu, a ne uz vašu opciju? - Referendum je bio iznuđen. Sa stanovišta političke taktike nezavisnost Bosne je morala doći ranije, prije nego što su Srbi postali svjesni da se Jugoslavija raspada i prije nego što su oni odlučili da čuvaju Bosnu. Smatrao sam da je Jugoslavija jedan nedorečen, vrlo problematičan projekat, ali ipak projekat koji ima budućnost, kao i da mi Bosanci imamo veliki interes da ostanemo u Jugoslaviji. Drugo rešenje je nosilo opasnost sukoba, a za nas, posebno Muslimane, bilo je apsolutno prioritetno da izbjegnemo taj sukob jer smo bili uklješteni između daleko jače Srbije i Hrvatske. Kada su počele silne trupe da pristižu u Bosnu, kada se SDS ogranizirala i naoružala, tada je nezavisnost postala avanturizam. Izetbegović zapravo nije shvatio složenost situacije? - Ne samo da nije shvatio nego je bio pod velikom impresijom Tuđmana i unutarnjih muslimanskih sila koje su bile vezane za antidemokratsku ideju. Verujete da je uticaj ljudi poput Harisa Silajdžića i Ejupa Ganića bio presudan za Izetbegovića? - Nije. I Ganić i Silajdžić su bili marginalni ljudi u tom smislu. Odlučujuću ulogu, kad je Izetbegović u pitanju, imao je krug mladih Muslimana koji potiče iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a ja sam bio za to da se ostvari savez Muslimana i socijaldemokrata; međutim Izetbegović i još neki ljudi u SDA su odbili tu ideju. Da li vam je Izetbegović objasnio zašto je odbio vašu ideju? - Alija nikakve argumente nije ponudio. Jednostavno, to je bila posljedica njegove gluposti. I baš ništa nije imao da vam kaže? - Okvalificirao me je kao komunistu koji treba da onemogući Muslimane sa sprovedu svoje historijske ciljeve i stvore svoju državu. Hoćete reći da je Izetbegović osećao da je “čovek s misijom”? - Baš tako. Bio je zanijet tom idejom koja nijednom ozbiljnom Muslimanu nije pala na pamet do tada. To je prvi učinio Izetbegović i, naravno, upropastio je Muslimane. Da li je postojala bilo kakva dodirna tačka između vas i SDA, tj. Izetbegovića? - U demokratskom političkom sistemu legitimne su i lijeve i desne, nacionalističke, umjerene i radikalne partije. Podržao sam ideju da Muslimani imaju svoju političku stranku jer imaju pravo da javno izraze svoj stav. Međutim, između mene i SDA nikada nije postojala suglasnost oko toga kakva ta partija treba da bude jer oni nikada nisu bili istinski za multilateralni, multietnički, multikonfesionalni model Bosne koji je, za mene, jedini moguć. Osim toga nisam se slagao što je Izetbegović otporu u Bosni i Hercegovini dao muslimanski a ne opštenarodni karakter. Izetbegović se povukao sa mesta predsednika SDA koju sada predvodi Sulejman Tihić. Da li je ova promena dovela do nekog novijeg i možda fleksibilnijeg načina razmišljanja u SDA? - Tihić je zapravo samo Izetbegovićeva kreacija. On je njegov rođak koji, nažalost, nije doneo ništa novo. Ima onih koji koaliciju SDA-SDS smatraju novitetom, zar ne? - Ta koalicija je ponavljanje one ideje o savezu Izetbegović-Karadžić. To je suspenzija demokratskih pretpostavki društvenog razvoja i s tog stanovišta Bosna nema budućnost jer svako je gazda u svom delu dvorišta, drži svoju naciju u džepu, koju po potrebi vadi kada hoće. SDA je nosilac ideje o podeli Bosne? - Još je Izetbegović pristao na podjelu Bosne. I danas imam dokument kojim je SDA naručila ekspertsku analizu od jednog čovjeka koji se smatrao kompetentnim da odgovori na pitanje da li Muslimanima odgovara podjela. Odgovor je bio potvrdan, a SDA je prihvatila tu soluciju. Sjećam se da mi je Izetbegović tada rekao da niko ne želi Bosnu. “Haj’mo i mi uzeti svoj dio”, rekao mi je tada, a ja sam mu odgovorio - “Alija, a koji je to tvoj dio? Glamoč odakle sam ja porijeklom ili Banja Luka, Travnik...” Strani ekspert je radio tu analizu? - Ne, ovdašnji čovjek. Međutim on je umro i ja mu ne bih spominjao ime jer je on bio vrlo častan čovjek. Mnogo je oprečnih reakcija izazvala izjava Zorana Đinđića, srpskog premijera, o reviziji Dejtonskog sporazuma ako se počne rešavati konačni status Kosova. Kakav je na vas ostavila utisak ta izjava? - Đinđić ne može jedno unutrašnje srpsko pitanje pretvoriti u međunarodno. On griješi i legitimira tendenciju međunarodne politike da arbitrira oko Kosova. To mi pokazuje da je on glup čovjek i da je “napumpan” od nekih stranih krugova koje je prije godinu i po dana deklarirao u svom govoru lord Oven predlažući da se izvrši “čejndž” tj. razmjena. Šta bi revizija Dejtonskog sporazuma značila u ovom trenutku za Bosnu? - Ne bi značila ništa, jer je on za nas adaktiran. Kakvu validnost može imati sporazum koji su potpisali osvjedočeni ratni zločinci Milošević, Karadžić, Tuđman, koga je samo Bog spasio da ne izađe pred Haški sud? Dejtonski sporazum drži sve ove godine na vlasti nacionaliste. U Bosni su to HDZ, SDS, SDA koji su burno reagovali na Đinđićevu izjavu, ako se ne varam. Čini se kao da sumnjate u odlučnost međunarodne zajednice da stvori jedinstvenu Bosnu. Sumnjate li i da je Ešdaunov prioritet da uhapsi Karadžića i Mladića? - Ešdaun upravlja Bosnom kao da je vicekralj Indije. Međutim, dejtonska Bosna nije Indija već monstrum, Golem, koga međunarodna zajednica pokušava po svaku cijenu održati u životu. Ešdaunova politika je da učini funkcionalnim sadašnje stanje, a mi to stanje smatramo katastrofalnim. Verujete li da je Karadžić počeo da otkazuje poslušnost Miloševiću? - Ja vjerujem da je tako, jer sam ga pitao da li kontroliše jugoslovensku vojsku, Pravoslavnu crkvu i Karadžića. On je rekao da za vojsku i crkvu, a za Karadžića je rekao da nije bitan. “Bitan je”, rekoh mu. “Ako ostanete do kraja podržavati Karadžića, vi podržavate jednog zločinca i vi ćete biti taj koji će na kraju platiti račun. Čak i ako Karadžić pobijedi vi ćete biti marginalizovani jer će on biti glavni srpski junak. Vi gubite ako ne napravimo mir.” Nije li Miloševića upravo Dejtonski sporazum od “balkanskog kasapina” pretvorio u garanta mira na Balkanu? - Dejton je bio zamka za Miloševića koji se pokazao naivan. Milošević, naivan? - Da je on bio stvarni autor mira u Bosni, njegova pozicija bi bila neprikosnovena. Međutim, on je bio prisiljen da potpiše mir, on je pristao da Amerikanci arbitriraju i prosuđuju, a potom su ga iskoristili i odlučili ad acta, “hajde u Hag”. Vi ste se sa Miloševićem susretali nekoliko puta pre izbijanja sukoba, kada ste mu predlagali da malo popusti. Kakav je utisak Milošević ostavio na vas? - Imam običaj da podvlačim razliku između Tuđmana i Miloševića. Kod Tuđmana sam morao proći kroz sijaset tunela i pregleda prije no što ću ga ugledati, a kod Miloševića nije bilo toga, bukvalno sam se samo uspeo uz stepenice gdje me je zaista ljubazno dočekao. Bio je pažljiv čovjek i šarmantan sagovornik. Takođe, imao sam o njemu dobro mišljenje kao o političaru koji je vrlo dobar pragmatik. Djelovao je kao neko ko je imao njuh za stvari i zaista sam mislio da će “ukopčati” da je Dejton zamka. Sada kada je Milošević u Hagu, šta mislite da je bila njegova ključna greška? Dejton? - Milošević je počeo gubiti onog trenutka kada je dozvolio da se njegove kreacije osamostale. Miloševićeva odbrana pred Tribunalom u Hagu izaziva podeljena mišljenja. Za jedne, Milošević se herojski brani, dok drugi u tome vide samo još jedan “medijski cirkus”. Šta vi mislite o tome? - Negiranje kompetencije tog suda jedini je način da se Milošević brani, međutim, mislim da on griješi u jednoj stvari. Da sam ja u njegovoj situaciji, rekao bih: “Oprostite ali zašto ne progonite sve zločince?” Šta mislite o priznanju Biljane Plavšić pred Haškim tribunalom? - Biljana Plavšić nije seljak, ona je građanin, intelektualac. Ono što je učinila je stvar moralnog integriteta nje kao Biljane Plavšić. Ona se zaista zgrozila činjenice da je učestvovala u nečemu što je značilo direktan atak na njene prijatelje, komšije, zemljake. Ja to veoma cijenim i zaista mi je žao što je ona u svojim godinama doživjela to što je doživjela. Ipak, ne može se poreći da priznanje gospođe Plavšić ima i političkih implikacija koje nisu nevažne? - Normalno, ona je dovela sve druge aktere u situaciju da, ukoliko ne prihvate da su učestvovali u jednom grosso modo zločinačkom poduhvatu, oni lažu. Mislim da je to odgovornost sa kojom se svi moramo suočiti. Imate li vi, profesore Filipoviću, osećaj takve odgovornosti? - Apsolutno. Nikada sebi neću moći da oprostim što sam na neki način učestvovao i podržao taj princip apsolutizacije nacionalnog političkog kriterija u politici Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Zato sebe smatram odgovornim i neprestano sebe korim zbog toga. Problem za ljude koji su kao ja nešto znali, nešto mogli učiniti, jeste što su morali voditi računa o historijskom iskustvu u Bosni gdje nikada nijedan nacionalni ekstremizam ili separatna politika nisu mogli da funkcionišu. LIDIJA KUJUNDŽIĆ ──────────── “MUHAMED FILIPOVIC - DIPLOMATA IZDAJNIK” Online Glasnik NKRBiH, Br. 351, 6. novembar 2005. Pise: Dr. Vahid Sendijarevic U svom odgovoru na web-stranici Radio Slobodne Evropa ( <http://www.danas.org/forum/88.html> http://www.danas.org/forum/88.html) u nedjelju 16.oktobra 2005, na dio mog teksta koji mu je neko od ucesnika korespodencije prenijeo iz "Online Glasnika NKRBiH" br. 349 (http://www.hdmagazine.com/Fond) pod naslovom “UMRO JE IZDAJNIK – TAKO CE NAPISATI NEKI DOBRI BOSNJANI KADA BUDE UMRO MUHAMED FILIPOVIC” (tekst u nastavku), Muhamed Filopovic samo potvrdjuje da je izdajnik i nista vise. On kaze: “Nije Filipovic nesretan zbog raspada Jugoslavije nego zbog cinjenice da je taj raspad najviše i najtragicnije pogodio njegov bošnjacki narod, koji nije imao prijatelja, nije bio organiziran, nije imao vodjstvo, nije imao oružje, državu, obavještajne službe, diplomatiju, veze u svijetu i sve što omogucava ratovanje......” Eto, Filipovic kaze da nismo imali drzavu ni diplomatiju. Moramo se pitati u kojoj je to drzavi Alija Izetbegovic bio predsjednik, a Muhamed Filipovic diplomata, i to ambasador. A o razlazu Filipovica od Izetbegovica najbolje govori cinjenica da je Filipovic bio imenovan od strane Izetbegovica za Ambasadora?! Zar je moguce da predsjednik jedne drzave za ambasadora imenuje nekoga u koga nema puno povjerenje ili nekoga sa kim se "politicki razisao"? Alija Izetbegovic i Muhamed Filipovic su nosioci istog projekta, projekta Velike Srbije i zato je Alija Izetbegovic imao u njega puno povjerenje, mada su se mozda i “razisli” po nekim taktickim pitanjima. Samo da se podsjetimo koliko puta je Alija Izetbegovic rekao, bas kao i Filipovic u prethodnoj izjavi, kako Muslimani (Bosnjaci) nikada nisu imali drzavu. Filipovicev razlaz sa Izetbegovicem je samo u tome sto se Izetbegovic zadovoljio sa Republikom Srpskom na 50% teritorije Bosne i Hercegovine, a Muhamed Filipovic se nikada nije pomirio sa cinjecom da cijela Bosna i Hercegovina nije ostala u Velikoj Srbiji. Jer kako drugacije shvatiti njegovu izjavu datu u intervju-u Lidiji Kujundzic u kojoj kaze: “Smatrao sam da je Jugoslavija jedan nedorecen, vrlo problematican projekat, ali ipak projekat koji ima buducnost, kao i da mi Bosanci imamo veliki interes da ostanemo u Jugoslaviji”. Muhemed Filipovic se mora odluciti, ne moze i jedno i drugo. Da li Muhamed Filipovic zaista misli da bi Bosnjacima bila bolja buducnost u Jugoslaviji, pa se zato borio za ocuvanje Jugoslavije, ili misli da su Bosnjaci trebali ostati u Jugoslaviji da bi sacuvali zivote? Jedno za sigurno znamo, a to je da se on borio za ocuvanje Jugoslavije kao zvanicni ambasador suverene drzave, clanice UN-a Republike Bosne i Hercegovine. A to je izdaja, i nista vise! Da ne zaboravimo Republika Bosna i Hercegovina je dobila suverenitet nakon referenduma o nezavisnosti, kojeg je cio svijet priznao, a kojeg ocito Muhamed Filipovic nikada nije priznao. Sve sto je Muhamed Filipovic uradio u korist Velike Srbije (Jugoslavije) prije, tokom i poslije njene agresije i genocida nad Bosnjacima kao drzavljanima Republike Bosne i Hercegovine, a pod zakletvom da ce cuvati granice i ustav Republike Bosne i Hercegovine kao njen diplomata (ambasador), imaju zakonske elemente izdaje. I moj motiv da pisem o ulozi Muhameda Filipovica u unistenju Republike Bosne i Hercegovine nije rezultat “neobjasnjive mrznje” kako on tvrdi u svom tekstu na web-stranici Radija Slobodna Evropa, nego moj osjecaj odgovornosti za Republikom Bosnom i Hercegovinom. Svaki gradjanin jedne nacije (tj. drzave) je odgovoran za postupke svoje vlade, postupke i izjave zvanicnika svoje vlade i predstavnika svoje vlade. Kao diplomata i time sto je intelektualac sa ogromnim uticajem u Bosni i Hercegovini, Muhamed Filipovic snosi vecu odgovornost zbog svoje uloge u unistenju Republike Bosne i Hercegovine nego sto bi to bilo u slucaju samo nekog prosjecnog gradjanina. Muhamed Filipovic dovodi u pitanje i svoj intelektualni i naucni integritet kada sam za sebe slavospjevno kaze da je njegov “rad najviseg ranga u nauci i najdosljednijeg politickog i moralnog stava u nasoj novoj istoriji”. Nakon ovakve samohvale, moramo ga potsjetiti da u nauci ima nesto sto se zove recenzija, a vrijeme je najbolja mjera necijeg doprinosa u nauci. Siguran sam da ce njegovo naucno djelo biti PREISPITANO zbog njegove uloge i “doprinosa” unistenju drzave koju je predstavljao kao diplomata i ambasador. A sto se tice “najviseg...najdosljednijeg ...moralnog stava”, gdje tu stoji Muhamed Filipovic najbolje svjedoci njegova izjava u itervju-u Lidiji Kujundzic u kojoj sve sto ima da kaze za osudjenog kreatora i izvrsioca zlocina geniocda u Bosni I Hercegovini Biljanu Plavsic je da: “Biljana Plavsic nije seljak, ona je gradjanin, intelektualac”. Moral Muhameda Filipovica je moral izdajnika, a to je najveci zlocin kojeg jedan covjek moze izvrsiti protiv vlastitog naroda. I na kraju svog komentara na moj tekst Muhamed Filipovic kaze: “Zar ne vidite da ste svakom na vrh glave svojom pamecu i time što u svim stvarima i svagda imate pravo jedino vi.” Ova izjava samo potvrdjuje da je Muhamed Filipovic ostao bez valjanog argumenta. A to sto Muhamed Filipovic tvrdi, da sam ja u sluzbi "zapadnih antimuslimanskih demokratija, inace poznatih nosilaca kršcanskog fundamentalizma", je samo jeftina kleveta, bez ikakvih argumenata. Buduci da je Muhamed Filipovic "naucnik" i diplomata neka iskoristi sva svoja diplomatska sredstva i naucne metode i neka pribavi makar neki dokazi ili makar jedan argument za tu tvrdnju. Bez toga to je jezik mahale, a ne akademije. I na kraju, Muhamede Filipovicu, ne izgubismo mi rat zato sto nismo imali "prijatelje", "drzavu", "diplomatiju", "vojsku" itd, kako ti netacno nabrajas, nego zato sto izdajnicki potpisi zaustavise nasu Armiju Republike BiH da udje u Banja Luku i zato sto diplomati izdajnici potpisase Dayton. Slijedi odgovor Muhameda Filipovica na clanak pod naslovom “UMRO JE IZDAJNIK – TAKO CE NAPISATI NEKI DOBRI BOSNJANI KADA BUDE UMRO MUHAMED FILIPOVIC”: Nedjelja, 16. oktobar/listopad 2005 www.orbus.de.ms Piše: Dr. Vahid Sendijarević Piše: Dr. Vahid Sendijarević Direktni povod ovom tekstu je intervju Muhameda Filipovića datog Lidiji Kujundžić kojeg prenosi web-starnica bosnjastvo.com sa datumom upisa 9-tog oktobra 2005-te godine. Nije potrebno puno političkog sluha da se shvati iz njegovog intervjua da je on nesretan zbog raspada Jugoslavije i Dejtonske podjele Bosne i Hercegovine, jer on se borio za više, za cijelu Bosnu i Hercegovinu kao dio Velike Srbije. Kada u svom intervju-u prigovara Miloševiću što je pristao na Dejtonski ugovor, on mu prigovara što je odustao od 50% teritorije Bosne i Hercegovine. To je osnova i njegovog političkog razlaza sa Alijom Izetbegovićem, koji je iz praktičnih razloga odustao od koncepta cijela Bosna i Hercegovina u Velikoj Srbiji i prihvatio Karadžićev koncept podjele Bosne i Hercegovine, jer Bosnu i Hercegovinu nije mogao zadržati političkim sredstvima u Velikoj Srbiji (čitaj Jugoslaviji), ali ju je mogao podijeliti kao rezultat neviđenog zločina genocida. Odgovor: Nije Filipović nesretan zbog raspada Jugoslavije nego zbog činjenice da je taj raspad najviše i najtragičnije pogodio njegov bošnjački narod, koji nije imao prijatelja, nije bio organiziran, nije imao vođstvo, nije imao oružje, državu, obavještajne službe, diplomatiju, veze u svijetu i sve što omogućava ratovanje, a upustio se, ili je dopustio da bude od strane nedogovorne nacionalne politike SDA uvučen u rat koji je mogao samo izgubiti, ne samo zbog svoje nemoći, nego i zbog neprijateljstva onih kojima vi danas služite, tj. zapadnih antimuslimanskih demokratija, inače poznatih nosilaca kršćanskog fundamentalizma. Sve drugo što Sendijarević govori o mojim idejama su neznanje, nerazumijevanje, falsifikat i gluposti, izazvane čudnom i neobjašnjivom mržnjom, koja, kako se i ovdje može vidjeti, samo pomućuje razumno razmišljanje. Ovaj Filipović se daleko prije (najmanje tri decenije) Alije Izetbegovića borio protiv komuniuzma i za nacioanlnu emancipaciju muslimana, odnosno Bošnjaka, koje sam jedini ja (uz Envera i Husrefa Redžića) oduvijek nazivao Bošnjaci. Ja sam se borio sa stajališta nauke i razuma, a ne fanatizma i vjere. U tome je bio razlaz između mene i Alije Izetbegovića i svakog drugog. Ja sam još 1967. godine napisao programski tekst „Bosanski duh šta je to??“. Ja sam, a neko drugi, 1979. godine podnio referat na međunarodnom simpozijumu u Cavtatu, u kojem sam rekao i dokazao da je komunizam prošlost i da će se rasprasti, te da muslimani treba da traže drugi, a ne komunistički put u budućnost. Ali, ko će slijepom govoriti o bojama i gluhom o tonovima. Nemam više volje za to da našim ahmacima i zevzecima o tome govorim, nakon 77 godina rada najvišeg ranga u nauci i najdosljednijeg političkog i moralnog stava u našoj novijoj historiji. Sendijarević sam kaže sve o sebi i svom načinu mišljenja, kad kaže da nije potrebno mnogo političkog sluha da se shvatio šta ja mislim. Ono što ja mislim i što sam mislio izloženo je u 36 mojih knjiga i u preko 2000 članaka, traktata, eseja i drugih radova, koje sam objavio. Ali, ko će to čitati, lakše se osloniti na sluh i to ne onaj prirodni, nego politički, a to znači samo na predrasude ili, drugačije rečeno, na ono „što je babi milo to joj se i snilo“. Zar ne vidite da ste svakom na vrh glave svojom pameću i time što u svim stvarima i svagda imate pravo jedino vi. ──────────── MUHAMED FILIPOVIC – CETNICKI PROVOKATOR Pise: Dr. Vahid Sendijarevic Zasto je Muhamed Filipovic cekao do sada (konac 2006-te godine) da nam otkrije kako je novac kojeg je pokojni Alija Izetbegovic dobio od muslimana svijeta, kako on kaze, “povjeren na upravljanje Hasanu Cengicu”, kad je kao bliski saradnik Alije Izetnegovica, i kao njegov ambasador u svijetu, Filipovic to znao od samog pocetka? Odgovor je jednostavan – cilj Muhameda Filipovica je da diskredituje Hasana Cengica nakon sto je Hasan Cengic energicno napao Tihica i one u SDA-a koji su gurali i sve rade da proguraju amandmane na Daytonski ustav koji bi znacili cementiranje Republike Srpske, kako to zna da kaze Prof. Francis A. Boyle. I ne samo to, zahvaljujuci Hasanu Cengicu, sada je svima jasno da Alija Izetbegovic nije bio jetim sa postecije nego vjesti politicar, jer je njegovo djelo to da predsjednik SDA stranke imenuje nadpolovicnu vecinu (16 od 25) clanova glavnog odbora SDA I time je osigurao da jedan covjek (izdajnik Tihic kao nasljednik izdajnika Alijine) ima apsolutnu kontrolu nad cijelom strankom. Muhamed Filipovic se uvijek oglasi kada treba da diskredituje nekoga koji stane na put onima koji dijele I unistavaju BiH, pa ma ko to bio, kao u ovom slucaju Hasan Cengic ili kao nedavno kada se sav ustrvio na Marka Vesovica. Nije slucajno da bas sada, kada Biskupska Konferencija Katolicke crkve Bosne i Hercegovine, njen uzoriti Kardinal Vinko Puljic, vecina stranaka koje predstavljaju etnicke Hrvate u BiH, zvanicna vlada Republike Hrvatske I kompletna hrvatska dijaspora u svijetu, staju uz jedinstvenu BiH bez entitetske podjele, Muhamed Filipovic izlazi sa svojim “istorijskim” pamfletom pod naslovom “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” u kojem kao I svojim izjavama u intervjuima, negira drzavotvornost etnickih Hrvata u BiH. To sto on usput negira drzavotvornost I etnickim Srbima, samo je prevara, jer Muhamed Filipovic vidi Republiku Srpsku kao garanta drzavotvornosti etnickih Srba u BiH. Ovim pamfletom, Muhamed Filipovic pokusava da poremeti proces ujedinjenja patriotskih snaga u BiH I diskredituje sve one Hrvate u ocima Hrvata koji se bore I koji staju uz jedinstvenu drzavu BiH kao svoju domovinu. To sto se Muhamed Filipovic predstavlja kao Bosnjacki nacionalista je samo prevara – njegove stvarne namjere i njegova stvarna naciolisticka ljubav je na istom mjestu gdje i Kustirici, NMehmedu Spahi, Aliji Izetbgovicu, Omeru Latasu I Seselju, u “Velikoj Srbiji”. To sto Muhamed Filipovic u jednom intervju-u kaze kako je njihovo pravo, a I duznost, da govore istinu o nasoj zemlji I narodu I da ce on I njegovi sinovi I ucenici kojih je sve vise, to ciniti do zadnjeg daha, mi kazemo da cemo I mi, I nasa djeca I patrioti Bosne I Hercegovine kojih je sa svakim danom sve vise, boriti se sve dok se ne ukine Republika Srpska I Bosna I Hercegovina ne bude uspostavljena kao jedinstvena drzava, onakva za kakvu su se Bosansci I Hercegovci izjasnili na referendumu o njenoj nezavisnosti, bez entitetskih, etnickih, vjerskih I bilo kakvih podjela, u kojoj ce svaki njen gradjanin biti suveren I slobodan na svakoj stopi njene teritorije. U nastavku slijedi clanak uvazenog Dr. Ante Cuvala kojeg nam je uputio ispred Saveza Hrvata Bosne I Hercegovine: . Slijedi pismo Saveza Hrvata Bosne I Hercegovine: Savez Hrvata Bosne i Hercegovine 19121 Wildwood Avenue, Lansing, Illinois 60438 Phone (708) 895-5531; E-Mail: cuvalo@gmail.com 25. studenog 2006. Prigodom nedavnog predstavljanja svoje nove knjige „Bosanski duh lebdi nad Bosnom“, dr. Muhamed Filipović, vodeće ime u bošnjačkim/bosanskim znanstvenim i političkim krugovima, izjavio je: „Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali prije 19. stoljeća“. Ovakve i slične mantre u suvremenoj bošnjačkoj/bosanskoj društvenoj (pseudo)znanosti odraz su nasrtljive strane novo-rođene bošnjačke/bosanske nacionalističke ideologije i one postaju prijetnja mirnom i stabilnom životu Hrvata (i svih koji nisu Bošnjaci) u Bosni i Hercegovini. Štoviše, ovakvim izjavama dr. Filipović i svi ostali koji čeznu pretvoriti Hrvate i druge u Bosance/Bošnjake potkopavaju stabilnost i opstojnost same države. Dr. Filipović želi da mi zaključimo kako hrvatski (i srpski) nacionalni identitet u Bosni (i Hercegovini) je moderni konstrukt te da nema pravo povijesno utemeljenje. Dakle, shodno tome Hrvati bi se trebali vratiti nekakvim svojim „pravim korjenima“. Na ovu i slične provokacije iz novijih vremena, Savez Hrvata Bosne i Hercegovine poručuje slijedeće: 1. Nemojte gubiti vrijeme i energiju pokušavajući vratiti „kotače povijesti“ unatrag. 2. Služeći se vašom metodologijom moglo bi se zaključiti da današnji Bošnjaci nisu postojali u Bosni i Hercegovini do 1992. ili, budući da u zemlji nije bilo muslimana do polovice petnaestog stoljeća, današnji muslimani Bosne i Hercegovine bi se trebali vratiti svojim pra-muslimanskim korjenima. Da li bi se svi narodi u svijetu trabali vratiti svom „izvornom identitetu“? Tko bi trebao odrediti „početak“ kojem bi se trbalo vraćati? 3. Činjenica je da danas postoji hrvatski identitet i stvarni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Svi “naučni” dokazi protiv toga su bezpredmetni. Nijekanje te činjenice je opasno sanjaranje. 4. Odnedavno novi razmjeri i procesi bošnjačke/bosanske samo-definicije i samo-dokazivanja ne smije biti prijetnja opstojnosti Hrvata i njihovu pravu biti ono što jesu. U isto vrijeme, Hrvati se ne smiju pačati u bošnjačke/bosanske samo-(re)formulacije. 5. Naslov nove knjige dr. Filipovića, „Bosanski duh lebdi nad Bosnom“, i njezin sadržaj odražavaju romantičnu povijesnu znanstvenost iz devetnaestog stoljeća. Premda tome klicaju bošnjački/bosanski nacionalisti, takva učenost ne prolazi znanstvene kriterije dvadeset i prvog stoljeća. 6. Iz naslova knjige moglo bi se zaklučiti da „bosanski duh“ ne lebdi nad Hercegovinom. Ovo bi moglo razveseliti Hercegovce, ali najvjerojatnije dr. Filipović gaji čeznju zatajivanja opstojnosti Hercegovine, kao prepreke novoj bošnjačkoj/bosanskoj nacionalnoj ideologiji. Ali Hercegovina i ljudi koji se osjećaju njoj pripadajućima neće nestati zato što to netko želi. Naprotiv, svako nijekanje doprinosi jačanju onog što se niječe. 7. Dr. Filipović i slični bošnjački/bosanski nacionalistički agitatori svojim radom ne doprinose ostvarenju mira, stabilnosti i bolje budućnosti za Bosnu i Hercegovinu, za njezine narode i građane, nego agresivnom nacionalističkom ideologijom, potkopavaju čak i njezin opstanak. 8. Savez Hrvata Bosne i Hercegovine želi surađivati sa svim Bošnjacima (i drugima) koji prihvaćaju i poštuju Hrvate kao jednakopravne partnere u traženju riješenja za bitne probleme s kojima se država danas suočava i voljan je raditi za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će vladati pravda, mir i sigurnost za sve njezine građane bez razlike na nacionalnu i vjersku pripadnost. Čestitamo Dan državnosti svim građanima Bosne i Hercegovine! Dr. Ante Čuvalo – Prtsjednik (Izvorni tekst je na engleskom.) ──────────── MUHAMED FILIPOVIC - “ZLO RADJANJE, GOTOVO SUDJENJE” Pise: Vahid Sendijarevic U clanku pod naslovom “OHR – jedna neslavna historija” objavljenom 20. juna 2009. u “Nezavisnim Novinama” Muhamed Filipovic se ponovo, po ko zna koji put, razgolicuje kao izdajnik Bosnjaka, Hrvata I Srba koji Bosnu i Hercegovinu dozivljavaju kao svoju domovinu. Objavljivanje njegovog clanka u Nezavisnom Novinama je reakcija na ODLUKU OHR-a kojom se ukidaju Zakljuci Narodne skupstine Republike Srpske br. -1-787/09 i br. -1-788/09 doneseni 14 maja 2009. godine. OHR ovom svojom odlukom potvrdjuje da Skupstina RS ne predstavlja suverenu drzavu nego genocidnu tvorevinu RS kojoj se moze legalno nametnuti volja internacionalne zajednice sto je razgoropadilo naseg “akademika” i izdajnika Muhameda Filipovica. Muhamed Filipovic ocito zaboravlja da su donesene dvije pravosnazne rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a (752 i 757 iz 1992) kojima su Srbija i Crna Gora oznacene i kaznjavane kao agesori na Republiku BiH i presuda Internacionalnog suda pravde kojom se jasno definise da je Srbija odgovorna sto nije sprijecilia genocide u BiH i da su izvsioci genocida institucije genocidne tvorevine Republike Srspke. Muhamed Filipovic svoj clanak pocinje sa pravoslavnom poslovicom “ZLO RADJANJE, GOTOVO SUDJENJE” u kojem svu zuc istresa na medjunarodnu zajednicu kao iskljucivog krivca sto su nas, kako on kaze, stranci gurali iz Jugoslavije njihovim ocjenama Jugoslavije i Srbije. On ide korak dalje i optuzuje Bosnjacku politiku da je pristala da ucestvuje u procesu rusenja Jugoslavije i time uzela ucesce u nasilju koje je eto najvise pogodilo samu Bosnu i Hercegovinu. Podsjetimo ovdje Muhameda Filipovica da je Miloseviceva Srbija prva izvrsila jednostrano otcjepljenje od Jugoslavije, dakle razbila Jugoslaviju sto je Muhamedu Filipovicu kao akademiku I diplomati vrlo dobro poznato ali nas "akademik" svjesno zrtvuje integritet svoje licnosti da jos jednom pokusa odraditi stvar za Veliku Srbiju. Republika BiH nije izasla iz federalno uredjenje Jugoslavije sa uspjesnim samoupravnim sistemom kako tvrdi Filipovic u svom clanku nego is Miloseviceve velike Srbije koju je Milosevic iz politickih razloga zvao Jugoslavijom kako bi obezbjedio legalnost zlocina agresije na Republiku BiH I Republiku Hrvatsku. Ovo o cemu mi govorimo I vrabci na krovu znaju, ali eto nas akademik I diplomata Muhamed Filipovic toboze ne zna. Godinama razni mediji u BiH, Srbiji i svijetu prenose clanak beogradskog Advokata Srdje Popovica o tome kako je Miloseviceva Srbija prva izvrsila jednostrano otcjepljenje of federalno uredjenje Jugoslavije sa uspjesnim samoupravnim sistemom, kako bi to rekao Muhamed Filipovic nekada poznati anti-komunista I disident “Titove” Jugoslavije a sada osvjedoceni borac za Milosevicevu Jugoslaviju. Slijedi zakljucak na kraju toga članka advokata Popovića: Srbija je POSTALA NEZAVISNA DRŽAVA po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990. godine (donijetom više od godinu dana prije kasnijeg proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8. oktobra 1991.). Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio ¨borba protiv separatizma¨. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, jer tobož Milošević čuva ¨teritorijalni integritet SFRJ¨, a ne vrši agresiju na tuđu teritoriju. Naime, prema članu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine: ¨Republika Srbije ureduje i obezbjeđuje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen MEÐUNARODNI POLOŽAJ i ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA¨, kao i ¨ODBRANU i bezbjednost Republike Srbije¨ (¨oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsjednik Republike Srbije¨, član 83 Ustava) Shodno tome, članom 135. stav 2. Ustava Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predviđa PRAVO Srbije da, po svojoj volji, ¨poštuje¨ savezne zakone jedino onda ¨kada joj je to u interesu¨. U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula ¨si volam¨ (ako hoću) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim ¨šta hoću¨ onda nemam nikakvu obavezu. Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije kojima ureduje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cijena, uvodi dažbine na robu iz inostranstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplaćuje sopstvene carine itd. i ukida niz zakona kojima je svrha provođenje nekadašnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju tobož brani Milošević) i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivična djela. Ali, Srbija je donošenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivše SFRJ, pa ta djela niko nikada nije ni mogao da procesuira. - Kraj citata iz Popovicevog clanka. Nas "akademik" po ko zna koji put izjednaci okupatore i zrtve okupacije, one koji pocinise zlocin genocida i zrtve genocida sto je bio i jeste jezik cetnika i nihove genocine tvorevine. To je jezik Cerica kada na dzenazi u Potocarima kaze da je u Srebrenici brat ubio brata. To je jezik Alije Izetbegovica kada kaze da se on uvijek borio za ocuvanje Jugoslavije, a ne za njeno rusenje, bez obzira sto je Milosevic davno srusio Titovu Jugoslaviju i pravio "srboslaviju". Po Muhamedu Filipovicu drzavljani BiH su odgovorni za agresiju od strane Srbije i Crne Gore i za zlocin genocida jer su iskoristili svoje ustavno pravo na samoopredjeljenje i na Referendumu o nezavisnosti izjasnili za suverenu drzavu Republiku BiH i time "rusili Jugoslaviju". Samo da potsjetimo, cilj izdajnika nije bio da se izadje iz Miloseviceve Jugoslavije (citaj velike Srbije). Sjetimo se prijedloga Alije Izetbegovica o Asimetricnoj Jugoslaviji kojeg su gradjani Republike BiH odlucno odbili. Sjetimo se pregovora dvije godine nakon sto se Srbija otcjepila iz federalno uredjenje Jugoslavije koje je u Beogradu Muhamed Filipovic zajedno sa izdajnikom Adilom Zulfikarpasicem vodio sa Milosevicem o “Istorijskom sporazumu Srba i Muslimana” koje su gradjani Republike BiH odbili sa odlucnim "NE". U svom clanku, Muhamed Filipovic kaze kako je on na pocetku rata branio legitimnu drzavu, vlast i njene predstavnike i kako “Nazalost, oni nisu branili legalitet i legitimitet svoje vlasti i suverenitet naroda Bosne i Hercegovine, vec su nizom postupaka polako razarali njen suverenitet i odustajali od njihovih osnovnih nacela”. Mi se slazemo sa njegovom konstatacijom kako su same vlasti, citaj Alija Izatbegovic i izdajnicka bratija, koje su toboze predstavljale interes Bosnjaka i muslimana, unistavale i danas unistavaju legalitet Republike BiH. Ono sto Muhamed Filipovic skriva je to da je on uvijek bio clan tog izdajnickog tima, njihov ambasador i diplomata, njihov specijalni pregovarac sa Milosevicem, clan njihovog tima sa specijalnim zaduzenjem da Bosnjake i muslimane prevodi zedne preko vode. Muhamed Filipovic nikako da se sjeti da imaju legalne i pravosnazne odluke Savjeta bezbjednosti UN-a o agresiji na Republiku BiH i pravosnazna presuda Internacionalnog suda pravde o genocidu, i da je ustav Republike BiH samo suspendovan i da pod uslovom da genocidni Daytonski ustav ne funkcionise gradjani BiH imaju pravo da vrate svoju Republiku BiH. Jasno je da se Muhamed Filipovic ne bori za legalnost Republike BiH nego za legalnost jedne druge republike, genocidne Republike Srpske. Ono sto je najtuznije u izdajnickom pohodu Muhameda Filipovica je to da pored ocite izdaje jos uvijek ima onih Bosnjaka i muslimana koji ga vide kao nekoga ko zastupa njihove interese. Nazalost, jos uvijek ima I onih Hrvata koji ne vide da Muhamed Filipovic nije nikada predstavljao interes Bosnjaka i muslimana u BiH nego iskljucivo interes Velike Srbije. Muhamed Filipovic se u svom clanku sluzi pravoslavnom poslovicom “ZLO RADJANJE, GOTOVO SUDJENJE” kao sto se mulimani sluze ajetima Kur’ana. Mi smo zahvalni Muhamedu Filipovicu sto nas je upoznao sa ovom poslovicom jer ga ova poslovica perfektno opisuje. Onog dana kada se rodio Muhamed Filipovic rodilo se veliko zlo Bosnjacima, Hrvatima i Srbima koji Bosnu i Hercegovinu dozivljavaju kao svoju domovinu. O znacenju poslovice ZLO RADJANJE, GOTOVO SUDJENJE mogu se naci informacije na internetu tako sto se u “search engine” ukucaju rijeci ove poslovice. Slijedi clanak Muhameda Filipovica objavljenog u Nezavisnim Novinama: OHR - jedna neslavna historija Datum: 20.06.2009 21:06 Autor: Muhamed Filipović, Nezavisne Novine U našem narodu postoji jedna poslovica koja kaže da ono što loše započne ne može dobro da se završi. Ova poslovica može u cjelosti da se primijeni na djelovanje organizacije koja je kod nas poznata pod imenom OHR - Ured visokog predstavnika, čije je povlačenje, nakon jalovih 14 godina njegovog tobožnjeg rada, najavio sam visoki predstavnik za oktobar tekuće godine. Na ovu instituciju bi se moglo primijeniti još mnogo naših poslovica, ali bi po mom sudu najbliža istini bila ona koja kaže: "Zlo rađenje gotovo suđenje." O čemu se tu uopće radi? Poznato je da je pisac ovih redova bio uporan u stavu da nam tzv. međunarodna zajednica, ma šta ko pod tim razumijevao, ni na kakav način, barem ne na onakve načine na kakve se ona do tada miješala u razne svjetske krize, neće donijeti ništa dobro i da bi bilo najbolje da rješenje za probleme koji su nastali početkom devedesetih godina treba da nađemo mi sami. Ja sam bio tog uvjerenja prvenstveno zbog toga što nisam vidio neke previše duboke i složene probleme koji bi morili našu tadašnju zemlju, a koje ne bismo mogli mi riješiti s nešto većom dozom odgovornosti prema sudbini građana i budućnosti generacija koje dolaze, kao što nisam poistovjećivao komunizam u Istočnoj Europi i u Jugoslaviji. Znao sam već odavno da Zapad, a posebno Amerika, intenzivno i uspješno, prvenstveno zbog gluposti tadašnjih sovjetskih političara i njihove nesposobnosti da rješavaju urgentne probleme sovjetskog društva (da su oni bili rješivi dokaz je Kina), mora doći do rušenja komunističkog režima u SSSR i da će taj proces započeti u Berlinu, kao najslabijoj tački cijelog tog sistema. Znao sam, također, da će se taj proces neselektivno širiti Europom i da će obuhvatiti i našu zemlju, bez obzira na ogromne razlike u prirodi i načinu funkcioniranja komunizma u Jugoslaviji i komunističkim zemljama istočnog bloka. Također, bilo mi je jasno da će rušenje komunizma u Jugoslaviji biti ostvareno putem rušenja same Jugoslavije, jer je stvaranje federalne države, uz samoupravljanje, bilo najvažnije demokratsko dostignuće komunizma u Jugoslaviji, a da će snage rušenja biti nacionalističke snage, koje su unutar okvira jugoslovenske demokratij bile razvijene do znatne mjere, kao i da će određenu ulogu odigrati i emigrantske snage uz pomoć obavještajnih organizacija zapadnih zemalja. Znao sam i to sam napisao i predložio određene načine ponašanja nas Bošnjaka, da će u tim okolnostima Bosna i Hercegovina postati predmet apetita prvenstveno srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će odigrati glavnu ulogu u rušenju Jugoslavije, jedan sa stajališta njene dezintegracije i stvaranja "povijesne" Hrvatske, a drugi sa stajališta reducirane reintegracije svih "srpskih zemalja" pod vođstvom Srbije. Kad su se stvari tako i odigrale, nisam bio uopće zadovoljan što sam predvidio tok zbivanja, ali mi je bilo užasno žao što je izostala jedino moguća i racionalna rekacija bošnjačke politike, tj. da odbije učešće u ovom procesu, koji će nužno biti nasilan i čije će nasilje najviše pogoditi Bosnu i Hercegovinu. Od početka, od čuvene Zimmermanove posjete Sarajevu, bio sam protiv toga da nas stranci ocjenama Jugoslavije i Srbije guraju izvan Jugoslavije, a pogotovo da u tome postanemo sateliti Tuđmanove antisrpske (Ustav Hrvatske iz 1990. godine je bio jasno antisrpski) i tada skrivene, ali u datom času sasvim jasne antimuslimanske i antibosanske politike. Nažalost, stvari su se kod nas odigravale upravo kako je to Tuđmanu odgovaralo. Bosna i Hercegovina je dopustila da bude uvučena u proces koji joj je sigurno donosio rat, a ništa nije stajalo iza nje. Kad je rat nastao, kao lojalista ja sam uporno branio legitimnu državu, vlast i njene predstavnike. Nažalost, oni nisu branili legalitet i legitimitet svoje vlasti i suvereniteta naroda Bosne i Hercegovine, već su nizom postupaka polako razarali njen suverenitet i odustajali od njegovih osnovnih načela. Taj proces se odigrao pod vođstvom stranaca i pod okriljem pregovora o miru u Ženevi, koji su bili sve osim pregovori o miru i koji su u stvari bili pregovori o promjenama ustavnog ustrojstva države, uz ignoriranje postupka koji sam Ustav naše države propisuje za sopstvenu promjenu. Ne želim ovdje sumirati sve to što se odnosi na politiku bosanskog legalnog državnog vođstva, ali moram da kažem da je jedna od najvećih njegovih grešaka bila nekritički odnos i neosnovano povjerenje u namjere i djelovanje zapadnih sila u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini. Znao sam da je osnovni cilj zapadnih sila, a prije svega Frncuske i Velike Britanije, bio da sruše komunistički režim i da na tlo bivše Jugoslavije uvedu svoje trupe, a da na čelo država koje će nastati iz rušenja bivše države, prije svega na tlo Bosne i Hercegovine, postave garniture poslušnih političara koji će činiti ono što im zapadni savjetnici budu sugerirali, da ne ... težu riječ. To je uostalom čvrsta logika geostrateških planova i postupaka u situacijama kada se ne radi o izoliranom nego o globalnom sukobu i interesima. Mi nismo nikada bili neki bitniji faktor u toj strateškoj igri i stoga se igra vodila na načelu da se faktički podrže oni koji su sposobni da se sami održe ili ih se ne može bitnije promijeniti, a da se ostali prepuste igri sila koje je Zapad probudio i pustio da četiri godine divljaju na ovom prostoru. Što se mene lično tiče, ja sam od poečtka, kao član ratnog Predsjedništva i lider opozicije u parlamentu Bosne i Hercegovine, bio protiv toga da se dozvoli ulazak stranih trupa na bosansko tlo, ukoliko one neće imati jasno određen i ograničen mandat i u pogledu ciljeva misije i u pogledu trajanja te misije i u pogledu naših prava prema njima. Kad mi je rahmetli Izetbegović rekao da on želi da strane trupe dođu, jer će one navodno morati tada djelovati u korist Vlade, ja sam mu rekao kako je jedino sigurno da one nikada neće djelovati ni u čiju osim u sopstvenu korist i u skladu sa strateškim interesima svojih vlada, a mi bismo morali vidjeti gdje smo mi u tim interesima. U tim interesima mi smo bili pik zibner i zbog toga smo imali petnaest godina jalove politike, natezanja, obmana i praznog hoda, a da sva ta velika galama, pompa i velike riječi nisu donijele ništa drugo nego kompliciranje naše situacije. Uvjeren sam da smo za petnaest godina sami mogli da riješimo sve. Ovako nam se historija ponavlja od Berlinskog kongresa do danas svakih četrdesetak godina, a mi nikada na zelenu granu. Vahid Sendijarevic, Ph.D. Troy Polymers, Inc. 900 E. Mandoline Avenue Madison Heights, MI 48071 (m) 248-321-7042 (f) 248-733-1098 This communication and any attachments are intended for the designated recipient(s) only and may contain information that is confidential or proprietary. If not an intended recipient, you are hereby notified that any use or distribution of this email and any of its contents and attachments is prohibited and we request that you notify the sender by return email and delete this email from your system. Thank you.