PONOVO ZVECKAJU REFERENDUMOM U "SRPSKOJ

POKRET ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU; Glasnik Nacionalnog kongresa Republike BiH - br. 932 26. juli 2016. SADRZAJ 1. PONOVO ZVECKAJU REFERENDUMOM U "SRPSKOJ" 1.1 SRPSKI MEDIJI BACAJU UDICU BOSNJACIMA 1.2 ZASTO SE NE SMIJEMO UHVATITI NA PODVALU IZ NASLOVA I TRAZITI KONTRA-REFERENDUM 1.3 NIJE OPASNOST U ODRZAVANJU REFERENDUMA, SAMO BI LEGALIZACIJA REFERENDUMA BILA OPASNA 1.4 JEDINA OPASNOST JE DA CE I BAKIR IZETBEGOVIC KAO I ALIJA 1992. POCETI PREGOVARATI SA SRBIMA 1.5 STA JE NAS NAJBOLJI ODGOVOR 2. RE: FIKRET NOVALIC, GROBAR LISICIJIH OCIJU 3. AMBASADORICA BiH - LOJALNA SAMO BAKIRU ODBILA DA GOVORI NA SAVJETU SIGURNOSTI UN O GENOCIDU U SREBRENICI 4. DR. ILIJAZ PILAV, ŠEF HIRURGIJE U RATNOJ BOLNICI U SREBRENICI – SREBRENICKI HEROJ U BIJELOM (INTERVIEW) 5. KOME SE U ALIJINOJ BOSNI I HERCEGOVINI GRADE SPOMENICI 6. BACANOVIC DOBIO OTKAZ ──────────── Ovaj broj Glasnika se distribuira na preko 68,780 ispravnih adresa u zemlji i svijetu. ──────────── 1. PONOVO ZVECKAJU REFERENDUMOM U "SRPSKOJ" Ko ce od Bosnjaka imati petlju da retroaktivno legalizuje RS od 9. januara 1992 i pretvori Dudakoviceve heroje u agresore na "Srpsku Republiku BiH". Pise: Muhamed Borogovac 1.1 SRPSKI MEDIJI BACAJU UDICU BOSNJACIMA Politicari i novinari Republike srpske sastavili su i pustili u javnost jednu veoma dobro smisljenu vijest o referendumu u RS-u, kojom su Bosnjacima bacili udicu i postavili veoma opasnu zamku. Ako bi se Bosnjaci uhvatili na tu udicu, oni bi se na pogresan nacin branili od Srpskog referenduma i tako bi u stvari omogucili realizaciju rezultatata referenduma. Citiracemo tu vijest, u kojoj je svaka recenica nova zamka, pocevsi od naslova, pa cemo zatim objasniti te podvale: NASLOV: Bošnjaci prijete: Raspisacemo referendum o ukidanju Srpske Izvor: ATVBL Dan nakon odluke o prvom referendumu u Srpskoj, stižu i prve reakcije. Dok srpski politicki blok ponavlja da ništa nece omesti izjašnjavanje gradana o Danu Republike iz bošnjackog tabora porucuju da je ta odluka neustavna. Vec su pozvali medjunarodnu zajednicu da sprijeci održavanje referenduma. “Pozvao sam OHR kao zaštitnika odnosno visokog predstavnika, kao vrhovnog tumaca Dejtonskog mirovnog sporazuma da poništi ovu odluku, jer je ovo uvodjenje u novu praksu. Referendum pokušava rušiti Dejtonski sporazum i rušiti BiH”, ponovio je Ramiz Salkic, potpredsjednik RS. Potpredsjednik Srpske porucuje da je najavljeni referendum opasnost po stabilnost BiH. Njegovim održavanjem bi, kaže Salkic, bila predjena crvena linija i otvoren put da se Republika Srpska otcijepi. To je, kaže, nepoštovanje odluke Ustavnog suda BiH o ukidanju Dana Republike. Srpski politicki blok ne krije da ne prihvata tu odluku, a reakcije visokog predstavnika se ne plaše. “Šta bi imao visoki predstavnik reagovati. To je kombinacija u kojoj oni misle da visoki predstavnik i sud gdje ima tri stranca i dva Bošnjaka mogu da odreduju politicki sistem i donose odluke. To je naravno prošlo vrijeme. Protiv ovog referenduma nema nikakvog visokog predstavnika - niti može da reaguje, niti može da zabrani”, kaže Milorad Dodik, predsjednik RS. “Mislim da za to nema nikakvog osnova da visoki predstavnik povlaci bilo kakve odluke. Na kraju krajeva, iako povuce, ne vjerujem da postoji realna mogucnost da se to provede. Referendum ce biti, svidalo se to nekome ili ne”, poruka je Dragana Cavica, predsjednika NDP-a. Visoki predstavnik Valentin Incko još se ne izjašnjava o referendumu. Da medjunarodna zajednica nece imati ništa protiv njegovog održavanja porucio je i premijer Srbije Aleksandar Vucic nakon sastanka sa predsjednikom Dodikom u Beogradu. Za to vrijeme Ramiz Saklic tvrdi da ce zvanicnici Srpske, koji se protive odluci Ustavnog suda BiH biti krivicno gonjeni. Da se toga ne plaše i da ce izaci na referendum sinoc su, gostujuci u Apostrofu ATV-a, jednoglasno porucili i vladajuci i opozicioni poslanici. - krej citata Razgrnimo lazi da se vidi istina. 1.2 ZASTO SE NE SMIJEMO UHVATITI NA PODVALU IZ NASLOVA I TRAZITI KONTRA-REFERENDUM Nije jasno da je ikoji Bosnjak trazio neki kontra-raferendum pa je gornji naslov neprikladan za taj clanak. Istina, kod ranijih srpskih prijetnji referendumima Haris Silajdzic nam je podvaljivao trazeci kontra-referendum, ali je bio raskrinkan, te je zbog takvih poteze izgubio svaki ugled i uticaj i zatim napustio politiku. Ovdje vidimo da Srbi jos uvijek eksploatisu Silajdziceve podvale Bosnjacima i Bosni i Hercegovini. Da ukratko ponovimo sta smo tada pisali o kontra-referendumu. Svaki novi referendum bi bio kopanje jame priznanju Bosne i Hercegovine, jer bi svaki novi referendum bio odricanje od rezultata Raferanduma o nezavisnosti iz 1992, uknjizio bi rezultate geonocida i u stvari bio legalizacija srpskog referenduma. Narod Bosne i Hercegovine je imao svoj legalni referendum 1. marta 1992., prije rata i genocida, gdje se slobodnom voljom masovno izjasnio za jedinstvenu BiH i krenuo u borbu za jedinstvenu BiH. Ta borba se jos vodi. Nas zadatak je implementacija toga referenduma, tj. implementacija slobodne volje vecine gradjana BiH, a ne organizvanje novih referenduma kojima bi se poslala poruka svijetu da smo odustali od rezultata Referenduma iz 1992. na osnovu kojega smo priznati, te da se sada preispitujemo i idemo u nove referendume. 1.3 NIJE OPASNOST U ODRZAVANJU REFERENDUMA, SAMO BI LEGALIZACIJA REFERENDUMA BILA OPASNA U citiranom tekstu, Ramizu Saklicu stavljaju u usta recenicu: "Održavanjem referenduma bi bila predjena crvena linija i otvoren put da se Republika Srpska otcijepi." To je najveca podvala. Ko moze Srbima zabraniti bilo kakve referendume. Referendum spada u slobodu govora. Oni mogu drzati referendume, peticije, mitinge, sve je to "sloboda govora", nije vise "Juga" da se brani ljudima da se organizuju i slobodno izrazavaju svoje zelje. Medjutim, taj "referendum" nema nikakvu pravnu snagu, ukoliko ga Bosnjaci ne priznaju u institucijama BiH ili nekim svojim nesmotrenim ili pak izdajnickim kontra-referendumom. Time sto se Dodik i Cavic prse pred glasacima izjavama u stilu "Visoki predstavnik ne moze da ga zabrani." i "Referendum ce biti, svidjalo se to nekome ili ne." i to sto Vucic kaze "Medjunarodna zajednica nece imati nista protiv referenduma." to je sve samo dio istine. Normalno, niko im nece zabraniti ODRZAVANJE referenduma, ali im svijet NECE PRIZNATI REZULTATE toga nelegalnog referenduma, isto kao sto im svjet nije priznao predratni referendum, jer je bio nelegalan. Svijet jeste priznao nas referendum 1992. jer je bio legalan po Ustavu Republike BiH. Referendum bez priznanja od strane Bosnjaka i svijeta vrijedi bas kao obicna peticija gradjana, tj. nema nikakvu pravnu snagu. Zato bujrum, neka organizuju referendum, neka se jednom pokaze da prazna puska ne puca, neka se izblamiraju pred svojim glasacima, neka istrose ionako istorsene i opljackane fondove RS-a. Najpametniji Srbi vec znaju da se Referendumom nastoji dodvoriti glasacima, te da se u zaborav potisnu kradje i zlopuotrebe Dodika i kompanije, da se opet medju drugima (Bosnjacima) traze uzroci njihovih problema. Poslije uzaludnog referenduma ce huskaci na referendum biti potpuno ogoljeni u svojim lazima. 1.4 JEDINA OPASNOST JE DA CE I BAKIR IZETBEGOVIC KAO I ALIJA 1992. POCETI PREGOVARATI SA SRBIMA Jedina realna opasnost je da ce Izetbegovic, Radoncic i Covic priskociti u pomoc Srbima i zajedno sa njima izblefirati Bosnjake te bez referenduma im dati ono sto traze, legalizaciju Dana RS-a 9. janura, sto ce znaciti je BiH bila legalno raspadnuta vec 9. Januara 1992, i da je tek nastala u Daytonu udruzivanjem RS i Federacije. Po toj formuli, Armija RBiH je bila agresor na srpska podrucja kada je krenula prema npr. Kljucu, Petrovcu i ostalim mjestima koje su Srbi ukljucivali u "Srpsku Republiku BiH" Januara 1992. Neka Srbi slave 9. januar, ali nelegalno. To je samo dan genocida sve dok ga neki izdajnik medju Bosnjacima ne prizna kao legalan dan osnivanja RS, sa nesagledivim posljedicma za Bosnjake i drzavu BiH. Da vidimo da li ce izdajnici imati petlju da se pogadjaju sa Srbima o 9. januaru i tako jednim potezom pera od Dudakovica, Alagica i svih njihovih heroja napravi agresore na "Srpsku Republiku BiH" koja bi tako bila retroaktivno priznata kao legalno formirana 2. januara 1992. 1.5 STA JE NAS NAJBOLJI ODGOVOR Nas najbolji odgovor je da trazimo povratak na snagu Ustava Republike BiH, naravno bez ikakvih referenduma, po autmatizmu zbog nepostovanja daytonskog ugovora. Odrzavanje ilegalinh referenduma i neposotvanje odluka Ustavnog Suda BiH znaci napustanje Dyatonskog Ustava i vracanje na prethodno pravno stanje, na Ustav Republike BiH. Ono sto je veoma vazno je da narod upravo to i trazi, povratak na prethodno pravno stanje. Ovaj put to isto trazi i Denis Becirovic, predstvnik u BiH Parlamentu iz redova SDP-a. Izmedju ostalog on u svom odlicnom pismu predstavnicima medjunarodne zajednice u BiH, Inzku (OHR) i Vigemarku (predstavnik EU u BiH) kaze: Poštovani gospodine Inzko, Poštovani gospodine Vigemark, /.../ Ovako dalje ne ide. Mora postojati odgovornost za antidejtonske i antiustavne poteze pojedinih politicara iz manjeg bosanskohercegovackog entiteta koji svojim antidejtonskim aktivnostima žele rušiti mir i ustavni poredak države Bosne i Hercegovine. Najavljeno održavanje entitetskog referenduma temelji se na nepoštivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – koji je nadležni organ za tumacenje Ustava Bosne i Hercegovine. Njegove odluke su konacne i obavezujuce i neprihvatljivo je da se antiustavno i nelegalno preispituju odluke tog organa. Najavljeni referendum predstavlja drsko javno oživotvorenje zlocinackog velikosrpskog projekta rušenja države Bosne i Hercegovine i još jedan je dokaz postojanja opasne i programirane politike ciji je cilj da u ovoj fazi uruši izuzetno važnu pravosudnu instituciju koja je garant vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Medutim, ovo je samo prvi korak i nagovještaj realizacije mnogo ozbiljnijeg plana. Nema nikakve dileme, najavljenji nelegalni entitetski referendum trebao bi poslužiti kao model za razaranje države Bosne i Hercegovine. Uvažena gospodo, Najavljeni entitetski referendum je brutalni udar na medjunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i direktni atak na mir, suverenitet i nezavisnost naše države. U suštini, rijec je o najopasnijem ugrožavanju mira od 1995. godine do danas i opasnom pokušaju unilateralnog odbacivanja suštine Dejtonskog mirovnog sporazuma. Umjesto da naša država otvori evropsku perspektivu do kraja 2016. godine, ona bi mogla, kako sada stvari stoje, jednostranom i monoetnickom voljom organa bosanskohercegovackog entiteta RS da bude gurnuta u veliku avanturu s nesagledivim posljedicama za sve gradane i narode Bosne i Hercegovine, kao i cijeli region. Istina, ova avantura zagovornika separatizma odvijala bi se u neuporedivo drugacijim okolnostima i s promijenjenim omjerima snaga. Naime, snaga Dodikovih separatista je višestruko slabija nego što je to bio slucaj kada su te snage predvodili haški optuženici Radovan Karadžic i Ratko Mladic, koristeci oružje JNA kao ondašnje cetvrte vojne sile u Evropi. Zato Dodiku i njemu slicnim politicarima trebate i vi poruciti da se nikada više ne može ponoviti 1992. godina. Nema više do zuba naoružane JNA kojom komanduje režim Slobodana Miloševica i naivnih gradana naše države. Bosna i Hercegovina je danas jaca nego 1992. godine, a velikosrpski hegemonisti neuporedivo su slabiji nego 1992. godine. Bosna i Hercegovina ima ubjedljivo više onih koji su spremni da je cuvaju demokratskim i pravnim sredstvima nego onih koji su spremni ustati protiv svoje domovine. Takoder, naša država ima i neuporedivo više prijatelja i saveznika širom svijeta nego što to imaju novopeceni separatisti i sljedbenici politike Miloševica, Karadžica, Mladica … Cijenjena gospodo, Medjunarodna zajednica je kreator Dejtonskog mirovnog sporazuma, njegovih institucija koje garantiraju mir u Bosni i Hercegovini i vladavinu prava te ima direktnu odgovornost da ga zaštiti od antidejtonskih udara. Entitetski referendum najavljen za 25.septembar 2016. mnogo je veci, ozbiljniji i opasniji napad od svih koje smo da sada vidjeli u postdejtonskom periodu i zahtijeva korištenje svih instrumenata i ovlaštenja koji stoje na raspolaganju medunarodnoj zajednici kako bi se zaustavile destruktivne snage koje ozbiljno ugrožavaju mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i regionu. Pri tome, ne zaboravite važnu cinjenicu – Republika Bosna i Hercegovina, cije je zvanicno ime od novembra 1995. godine Bosna i Hercegovina, prema precizno napisanim odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine, nastavlja svoje pravno postojanje po medjunarodnom pravu kao država. Održavanje antidejtonskog i antiustavnog referenduma znacilo bi nepovratni kraj entiteta kao tvorevina koje su kao unutrašnje administrativno-teritorijalne jedinice priznate 1995. godine unutar države Bosne i Hercegovine, a koje nikada prije toga nisu postojale u višestoljetnoj historiji naše države. Gospodo Inzko i Vigemark, Desi li se jednostrano uzrokovani krah Dejtonskog mirovnog sporazuma 25. septembra 2016. na snagu se vraca ustavnopravni sistem Republike Bosne i Hercegovine, kao medjunarodnopriznate države – punopravne clanice Ujedinjenih naroda i jedne od tri strane potpisnice (Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija) Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Medjunarodna zajednica je sada na potezu. Dejtonski mirovni sporazum, uz garanciju najvecih svjetskih sila, ovlastio vas je da ga cuvate i brinete o njegovom provodenju. Neko ce morati zaštititi mir i državu Bosnu i Hercegovinu jer ovako dalje ne ide. OHR je i uspostavljen upravo da bi imao takav mandat – da ocuva i garantira mir i adekvatno provodenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa kada je to neophodno – i korištenjem bonskih ovlaštenja. Krajnje je vrijeme da napustite neefikasnu diplomatiju popuštanja, praznih rijeci i birokratskih saopcenja, jer je destruktivni elementi sada pokušavaju potpuno poraziti, poniziti i ismijati. Na kraju, kao ovlaštene i dobronamjerne medjunarodne predstavnike u Bosni i Hercegovini, pozivam vas da, u interesu svih gradana i naroda Bosne i Hercegovine, zaustavite antidejtonsku i destruktivnu politiku. Preduzmite konkretne i blagovremene poteze i mjere kako ne bismo ponovo slušali rijeci kajanja za neucinjeno kakvih smo se proteklih godina i decenija naslušali. Tim prije što opasnost od destabilizacije ne prijeti samo Bosni i Hercegovini vec i cijeloj jugoistocnoj Evropi. S poštovanjem, dr. Denis Becirovic ──────────── 2. RE: FIKRET NOVALIC, GROBAR LISICIJIH OCIJU Pise: Smail Jonuz Bosna i Hercegovina je suverena i ima svoju vladu i organe. Ona mora da funkcionira kao i sve ostale drzave Evrope. A Evropa zeli da komunicira samo s drzavom, sto je normalno i kao sto radi sa svim ostalim zemljama. Znaci sustina ideje tzv. kordinacije, kao sto autor teksta sasvim pravilno primjecuje, je uklanjanje blokera odnosno mehanizama koji blokiraju komunikaciju i cio proces (donosenja odluka, M.B.). Naime, ta tzv. kordinacija se zloupotrebljava i sluzi da se ruse legalni drzavni organi i time drzava Bosna i Hercegovina. Cilj rusitelja je da se uspostavi paravlada i paraorgani umjesto vec postojecih sistemom te tzv. „kordinacije“ i da entiteti umjesto drzave odlucuju o drzavnim poslovima, da se na mala vrata uvede konfederacija. Ovim se izigrava namjera Evrope. Dakle, problem nije s kim ce EU pregovarati nego EU trazi da se ukone faktori koji blokiraju tu komunikaciju. Ali nazalost zbog nesposobnosti i izdajstva tzv. probosanskih politicara, a zbog drskosti onih iz rs entiteta dolazimo u situaciju da oni pitaju one koji uopste ne treba da se pitaju. Entiteti u drzavnim pitanjima cak ni po sadasnjem ustavom nemaju nikakva prava. A ubuduce to se mora jos bolje precizirati izmjenom Ustava u djelu gdje se govori o glasanju entiteta. To dalje znaci da treba jednostavno dozvoliti preglasavanje u slucajevima kad je ocigledno da se entitetski veto zlupotrebljava. Dakle, preglasavanje je demokratsko rjesenja od koga svi nepotrebno zaziru pa se Izetbegovic cak pravda da nece da preglasava Ivanica. A duznost mu je da ga preglasa jer je osnov demokratije bas nadglasavanje i vladavina vecine nad manjinom naravno uz garancije da se osnovna gradjanska prava manjine ne krse. A ovdje se manjina uopste ne ugrozava jer je ocigledno korisno za sve pa i za manjinu da idemo u EU. Ovdje manjina ugrozava vecinu. Dakle, pitanja koja se ticu medjunarodnog subjektiviteta drzave i opceg interesa su njena nadleznost i ustavom treba zabraniti da se entiteti u to petljaju. Buduce ustavne promjene treba da budu bazirane na nacelima i bitnim rjesenjima Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Entiteti moraju biti svedeni na mjeru koja im stvarno pripada, a to su nadleznosti i okviri lokalne zajednice, sto entitet u stvari i jeste. Dakle, entitet nema nikakve drzavne nadleznosti nego treba da se brine o zaposljavanju, obrazovanju, zdravstvu, socijalnim problemima, ekonomiji i lokalnoj politici na svom podrucju i nista vise. Tako je svuda u svijetu, a najbolji primjer su svajcarski kantoni. A price separatista da se onda toboze radi o unitarizmu su lazi, kojima oni prikrivaju svoje prave namjere, jer svaki narod na nivou drzave ima svoje predstavnike. ──────────── KOMENTAR: Nazalost, ima jedna stvar u gornjem clanku koju zelimo komentaristi. Alija Izetbegovic je entitetima potpisao vece nedleznosti od obicnih lokalnih regija. Naime, entiteti imaju veoma sirok spisak pitanja po kojima mogu stavljati veto. Nazalost, i poslije Alije izdajnici na vlasti nastavljaju da dalje prebacuju nadleznosti drzave BiH na entitete, pretvarajuci tako RS u pravu drzavu. Sa ovim "Koordinacionim tijelima" bi se apsolutno sve nadleznosti prebacile na entitete, jer bi se o svemu usaglasavali entiteti na tim koordinacionim tijelima, bas kao da su potpuno nezavisne drzave. (M. B.) ──────────── 3. AMBASADORICA BiH - LOJALNA SAMO BAKIRU ODBILA DA GOVORI NA SAVJETU SIGURNOSTI UN O GENOCIDU U SREBRENICI Pise: Musadik Borogovac Sarajevo, 10.7.2016. -- Ambasadorica BiH u Ujedinjenim nacijama, Mirsada Colakovic, mogla je slobodno govoriti o genocidu da nije lojalnosti prema Bakiru Izetbegovicu, a ocigledno, i svojoj višedecenijskoj karijeri! I bila je obavezna to uraditi kao predstavnica BiH, clanice UN, jer nakon presude vrhovnog pravnog organa UN, Internacionalnog Suda Pravde (International Court of Justice - ICJ), iz 2007. godine - u kojoj je RS osudjena za genocid - postoji obaveza da istu presudu sve države poštuju pa je EU donijela i niz odluka i 'Rezoluciju o genocidu' upravo zbog snage tog vrhovnog sudskog organa UN i snage te presude i same rijeci ¨genocid¨ u Internacionalnom pravu. Nakon te presude postoji obaveza i sve je se države osim Srbije i Izetbegoviceve dejtonske BiH pridržavaju bez traženja suglasnosti u unutarnjem ustavnom sistemu. Sve drugo je svirepa prevara i laž još jednog Izetbegovica u skladu sa dejtonskom veleizdajnickom obmanom da je ¨politika iznad prava¨. Internacionalni Sud Pravde (ICJ), na kojem je donesena presuda da je RS pocinila genocid u Srebrenici, nije Tribunal za pojedince cije presude pojedincima o “krivicnoj odgovornosti za genocid” se koriste za zbunjivanje javnosti, nego je ICJ najjaca institucija UN cije presude za genocid imaju pravnu snagu ius cogens norme nad normama i obvezujuce su za sve države ukljucujuci i drzavu BiH, a i drzavu RS koja se u cilju nastavka prevare naziva ¨entitet¨. U Beckoj konvenciji, dokumentu pridruženom Povelji UN i jedinom referentnom dokumentu za odlucivanje o Dejtonu, u clanu 53 u poglavlju “Ništavnost ugovora” uvodi se obaveza nepriznavanja ugovora koji su zanemarili ili su doneseni prije saznanja o ¨ius cogens¨ imperativnoj normi internacionalnog prava. Dakle, i BiH ambasadorica je imala obavezu da slobodno govori genocidu i o nasem nepriznavanju rezultata genocida u skladu sa presudom Internacionalnog Suda Pravde (ICJ). Pogotovo je njena obaveza da na sjednicama UN slobodno govori o presudi najviseg suda UN-a. Umjesto jalovih komentara i kuknjava hiljaditi put kako ¨Zapad mrzi muslimane i Bosnu¨ - a koju ko biva još jedan Izetbegovic ne mrzi nego je jadnik nemocan - bolje bi bilo da ljudi vide još jedno Izetbegovicevo nekorištenje pravnih instrumenata u slucaju presudjene stvari (¨res iudicata¨), a što je ocita veleizdaja koja ukljucuje i njegovo srpstvo i prikrivenu inferiornost, snishodljivost, sluganstvo, prema Srbima i priželjkivanje da se RS i ¨komšije¨ vec jednom promjene i prihvate bar ovu dejtonsku Bosnu sa RS na pola tritorije, umjesto da koristimo pravo i insistiramo na ukidanju RS-a. ¨Ambasadorica¨ se mogla potruditi pa saznati da je mogla slobodno govoriti o genocidu jer RS kao presudjeni krivac za genocid nema pravo veta, a pogotovo ne u jednoj instituciji UN-a. To je tako cak i prema tom Dejtonskom ustavu, a pogotovo prema imperativnim normama inernacionalnog prava kao što je spomenuta norma iz clana 53 Becke konvencije o pravu ugovora, kakav je i dejtonski ugovor, a koji je ¨pravni osnov¨ RS-a. Taj ugovor je znaci osporiv nakon presude. Nitko iz genocidne RS ne bi Ambasadorici Mirsadi Colakovic mogao ništa zbog prozivanja RS-a za genocid pa cak i da se pozivala na nase pravo da trazimo ukidanje RS zbog genocida. Naprotiv, to bi bila njena obaveza da nije Bakira Izetbegovica u predsjedništvu, nego da je tamo neki istiniti državnik, patriota Republike Bosne i Hercegovine. Pozadinu svega toga shvaca svako onaj ko posjeduje vec objavljeno podatke i svjedocenja o dogovorima porodice Izetbegovic sa SANU još sa beogradskog Košutnjaka 1986. godine i iz sarajevskog Konaka u februaru 1992. o uništenju Republike BiH ratom, a time i genocidom. ──────────── PREDSTVLJAMO DR. ILIJAZA PILAVA Sira BiH javnost je nedavno saznala za Dr. Ilijaza Pilava kada je dobio presudu na Evropskom sudu u Strasbourg-u protv BiH. Da podsjetimo, on je tuzio BiH zato sto je kao Bosnjak u RS-u diskriminisan cak po ustavu buduci da ne moze biti biran na sve funkcije u BiH zato sto je Bosnjak koji zivi u RS. U toj presudi je klica nase slobode, ako je budemo znali iskoristiti. Npr. da imamo prave lidere, a ne izdajnike na celu Bosnjaka, oni bi insistirali na toj presudi i na kraju bi se izborili za prava Bosnjaka u RS-u. Nasa nada je da cemo nekada u buducnosti doci do predstavnika koji ce se boriti za prava naroda kojega predstavljaju, za razliku od Bakira Izetbegovica koji Bosnjacima perfidno podvaljuje za racun Srba. U slijedecem intervjuu Avde Huseinovica, preuzetom iz Preporodovog Zurnala, veoma dobro je predstavljen Dr. Pilav kao covjek, borac, patriota, heroj, hirurg... Zbog opsirnosti smo morali donekle skratiti slijedeci tekst. 4. DR. ILIJAZ PILAV, ŠEF HIRURGIJE U RATNOJ BOLNICI U SREBRENICI – SREBRENICKI HEROJ U BIJELOM Razgovarao: Avdo HUSEINOVIC Šef hirurgije u Ratnoj bolnici u Srebrenici, dr. Ilijaz Pilav, jedan je od posljednjih gradjana koji je napustio Srebrenicu nakon pada ove sigurne zone Ujedinjenih naroda 11. jula 1995. godine. Iz grada, u kojem je pocinjen prvi genocid nakon Drugog svjetskog rata na evropskom tlu, otišao je sa posljednjom grupom od 20-ak branilaca Srebrenice, boraca 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sa „kolonom smrti“, kroz više od 100 kilometara okupirane teritorije, probijao se cetiri dana, kada je izašao na slobodnu teritoriju u Nezuku. Podrinjski heroj u bijelom do marta 1997. godine bio je bez posla, nije bio primljen na Kliniku u Tuzli, gdje je nakon izlaska iz Srebrenice boravio. Dolaskom u Sarajevo, 1997. godine, ponovo je poceo raditi kao ljekar. Bio je jedini hirurg u srebrenickoj Ratnoj bolnici i sa svojih nekoliko kolega odradio epohalni posao. Pet ljekara na svojim plecima je iznijelo sav teret brige o 50.000 ljudi u opkoljenom gradu HUSEINOVIC: Doktore Pilav, otkud ljubav prema ljekarskom pozivu? Kada i gdje ste završili medicinski fakultet? DR. PILAV: Za razliku od vecine mojih kolega koje poznajem, ciji je san bila medicina, moj izbor nije bila medicina. Sticaj okolnosti je htio da sam prošao prijemni i izgleda da su dogadjaji birali mene. Diplomirao sam u decembru 1989. godine sa 24 godine, a vec narednog mjeseca poceo raditi. Nijednog trenutka nisam imao dilemu hocu li se po završetku studija vratiti u rodnu Srebrenicu. Vratio sam se 1990. godine kao mlad momak u Srebrenicu s namjerom da organiziram svoj život. Kada sam polagao hirurgiju, a ovo govorim zbog sudbine koja me zadesila, dobio sam desetku, i moj profesor je tada izgovorio jednu recenicu koje možda u tom momentu nisam bio svjestan. Rekao mi je: „Rijetko dajem desetku, ukoliko odluciš da se baviš hirurgijom ovdje na Klinickom centru u Sarajevu, dodi kod mene i ja cu uciniti sve da se zaposliš.“ A ja sam kao iz topa njemu odgovorio: „Tamo gdje ja idem meni hirurgija nikad nece trebati.“ Tamo gdje sam otišao poceo sam se baviti hirurgijom u nezamislivo teškim uslovima. HUSEINOVIC: Dolazi 1992. godina, Vi radite kao ljekar u Srebrenici. Pocinje agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kao pogranicno podrucje, medu prvima se nalazite na udaru brutalne agresije iz Srbije. Možete li se prisjetiti tog kobnog proljeca? DR. PILAV: Mene 17. aprila 1992. godine agresija zatice na dežurstvu u praznom Domu zdravlja u Srebrenici, nema ni pacijenata ni kolega, nikoga. Medicinski tehnicar i ja ostajemo do pet sati poslijepodne u Domu zdravlja i gledamo kako se ljudi iz civilnog preoblace u vojna odijela. U isto vrijeme pristižu informacije da su u Bratunac, koji je na 10 kilometara od Srebrenice, vec ušle Šešeljeve jedinice i da se dešavaju ubistva. Tada je i Srebrenica prvi put okupirana – i to ce potrajati 22 dana, do njenog oslobadanja 8. maja 1992. godine. Prvih dana sam bio vojnik, a potom vojnicke cizme zamijenio bijelim mantilom. Bolnici sam bio potrebniji, jer vojnik se možda na bojnom polju u to vrijeme i mogao nadomjestiti, ali hirurg nije. Ljekara je jednostavno falilo, a neko je morao spašavati ljude i zbrinuti ranjenike. Vecina medicinskog osoblja napustila je Srebrenicu na samom pocetku rata. Od prvobitnih 45 ljekara, farmakologa i zubara, na kraju ih je u ovom gradu ostalo samo cetvero. Kasnije nam se pridružila i jedna doktorica iz Bratunca, i jedna koja je tek bila završila studij medicine. U ljeto 1992., jedan od ljekara dr. Nijaz Džanic je ubijen. Nas preostalih pet – Avdo Hasanovic, Fatima Dautbašic, Branka Stanic, Ejub Alic i ja – na svojim plecima smo iznijeli sav teret brige o 50.000 ljudi u opkoljenom gradu. Sanjam cesto rodno mjesto, najkrvaviju borbenu liniju prema Srbiji koju znam, sanjam ljude koji ginu na tom položaju, gdje pada dnevno više od 3.000 granata. Genocid u Srebrenici i Podrinju poceo se dešavati 1992. godine. To je jedan tihi genocid koji se dešavao svo vrijeme. Ono što se desilo jula 1995. godine je samo kulminacija tog strašnog, planetarnog zlocina, nezapamcenog, nepojmljivog... Nismo imali nikakvog sanitetskog materijala, nikakvih instrumenata, nikakvih lijekova, analgetika, ni anestetika HUSEINOVIC: Scene užasa iz Srebrenicke ratne bolnice svjedoce da su se ranjenici mucili u zastrašujucim uslovima. Sve je bilo teška improvizacija. Kada je bilo najteže? DR. PILAV: Toliko je dogadjaja iza mene, teško je markirati neki kao kljucni. Pocetkom maja 1992. godine, u vrijeme prve okupacije Srebrenice, na Osmacama sam cijelu porodicu našao izmasakriranu. Trebalo im je pružiti pomoc, bila je to situacija gdje prvi put treba sanirati ratnu ranu. Svaka borbena akcija oko Srebrenice je situacija koja je znacila nadvisiti granice moguceg u Srebrenici i da ce bolnica biti prepuna. Zbog nedostatka prostora ranjenici su bili smješteni po hodnicima i podovima. Nije bilo ni najobicnije tablete, ni zavoja, ni anestezije. To je danas nezamislivo. Racuna se da je kroz Ratnu bolnicu u Srebrenici prošlo najmanje 4.000 ranjenika, te znatan broj bolesnih koji su lijeceni i operisani. Ljudi su umirali od boli. Amputacije su se radile na živo, bonsekom. Bili smo u situaciji da i stomak ranjeniku otvaramo na živo. Šok bola je poznat u medicini i nastaje zbog enormnog jakog bola. On može proizvesti i srcani arest i u konacnici smrt. Bili smo pred dilemom da li pokušati, pa možda i bude uspješno, ili sve pustiti. Uvijek smo bili spremni pokušati. U tim pokušajima smo imali zaista neslucenog uspjeha. Treba znati da mi do pocetka 1993. godine nismo imali nikakvog sanitetskog materijala, nikakvih instrumenata, nikakvih lijekova, analgetika, ni anestetika. HUSEINOVIC: Srebrenica je imala „svoje Markale“. I u Srebrenici su masovno ubijana djeca još u vrijeme dok nije proglašena „Sigurnom zonom UN-a“. DR. PILAV: Za mene je jako bitan 12. april 1993. godine, kad je bilo navodno zatišje, kad se ocekivao navodni sporazum oko Srebrenice. U svom jadu narod iz škole, ustvari izbjeglice koje su boravile u školi, izašle su na školsko igralište. Bila je tu masa ljudi. Palo je nekoliko granata i na licu mjesta u masakru je ubijeno 70 i nešto ljudi. Uz saznanje da je nekoliko kompletnih porodica ubijeno u tom trenu, da je preko 60 ranjenika za sat dovedeno u bolnicu – po prvi put nisam mogao u vlastitoj glavi, bar približno logican raspored napraviti u datom trenutku, kome dati prioritet. Postoje medicinski postulati, trijaža bolesnika kako kome pristupiti, medutim, u ovakvim okolnostima vi postajete više covjek nego ljekar. Svu noc smo operisali ranjene u situaciji kad nemate vodu i struju, kad pod svjetlom neke primitivne naprave, koja je napravljena od konzerve u koju je stavljena neka krpica natopljena naftom i zapaljena, radite operativni zahvat. To je užas. Umrlo je kasnije još 10 ranjenika, a najviše je bilo djece. Ljekari i medicinari dijelili su bol sa narodom opkoljene Srebrenice. Bili smo u situaciji da bolujemo i tudu bol. Ne samo vlastitu. Svako od nas je bio i žrtva, pogoden gubitkom clanova svoje porodice. Uz to, nosili smo na plecima bol drugih ljudi. Mi smo bili i zadnji kojima su se mogli obratiti za pomoc. Plan BIO 131S – dio specijalnog rata na srednje Podrinje, prvenstveno na Srebrenicu i Žepu HUSEINOVIC: Prva ratna zima je za Srebrenicane bila strašna, glad pocinje da hara srebrenickom kotlinom. DR. PILAV: U ono vrijeme kad su stizali ratni izvještaji iz opkoljene Srebrenice, pretpostavljam da je prica o umiranju ljudi od gladi izgledala kao fikcija. Ja svjedocim da je tih dogadaja u Srebrenici bilo, ja svjedocim da su jednog dana donijeli dvije starice i dvoje djece, moja procjena je da su umrli od gladi. U takvim situacijama mi strucnjaci, koji smo po vokaciji zaduženi za pomoc ljudima, imate osjecaj strašne nemoci. Ne zato što ne znate, nego zato što jednostavno nemate cime. U svijesti je zauvijek ostala urezana slika dvije umiruce bebe, dvoje male djece od dvije-tri godine, koje su donijeli u bolnicu. Bile su u terminalnom stadiju pothranjenosti. Takoder, bilo je dosta starih ljudi kojima je izgladnjivanje ubrzalo smrt. Medutim, da ne bi ostala upamcena slika da se u srebrenickoj bolnici samo umiralo, u toj bolnici su napravljeni kolosalni podvizi. U bolnici se i radalo, bilo je neobicno puno poroda za taj period. Pamtimo jednu bebu koja je imala kilu i po kad se rodila u februaru mjesecu 1993. godine. Za nju nam je bio neophodan inkubator, ali ga mi nismo imali. Zamotali smo bebu u vatu i držali je pored šporeta, uvijek je jedna medicinska sestra morala biti pored nje. Ta naša srebrenicka „beba iz inkubatora“ i danas je na srecu živa i zdrava. HUSEINOVIC: Prema Srebrenicanima, zlo se njegovalo i zabranom ulaska soli u grad. Od ranije je poznato da su vode oko Srebrenice bile siromašne prirodnim jodom, a u Generalštabu JNA još na pet-šest godina prije agresije na Republiku BiH izraden je plan BIO 131S. Prvi ste skrenuli pažnju na postojanje ovog plana. DR. PILAV: Na Srebrenicu se nije samo djelovalo granatama, avionima nego i drugim metodama. To je tema koja treba da skrene naucnu pažnju. Sa strucnog aspekta primjetio sam neke pojave, moj izvještaj 1994. godine objavljen je u listu „Ljiljan“, koji je tada izlazio u Sloveniji. Taj moj clanak je dospio i do Svjetske zdravstvene organizacije. Plan BIO 131S je bio dio specijalnog rata na srednje Podrinje, prvenstveno na Srebrenicu i Žepu, na taj nacin što se iz ishrane izuzimala so, usljed cega lica doživljavaju konfuzije, labilnost, agresivnost i sklonost ka anarhiji, uspanicenosti i podesnosti za psihološku manipulaciju. To je iskorišteno i na taj nacin što se nije puštao ulazak soli u humanitarnoj pomoci, a i kad bi bio pušten ulazak, takva so nije bila jodirana. Primjetio sam oboljenja od 1994. na ovamo. Ono što sam primijetio tokom lijecenja oboljelih, dakle, ne samo ranjenih, vec oboljelih, jeste kulminacija malignih oboljenja. Pogotovo kod mladih ljudi. Ta oboljenja su uglavnom bila oboljenja štitne žljezde i slicno. To je mene navelo na jedno dublje razmišljanje. Dodatni razlog za sumnju je da su mladi ljudi oboljevali. Jedan od razloga za sumnju je i taj što je logisticki centar humanitarne pomoci za Srebrenicu cijelo vrijeme agresije bio u Beogradu. Neurohirurška operacija koja je spasila mnogo života: „Moja ruka je bila vodena Božijom voljom“ HUSEINOVIC: U ranim jutranjim satima 7. maja 1995. godine, desila se strašna nesreca na brdu Igrišnik iznad Žepe. Tada je u padu helikoptera, koji je dolazio sa slobodne teritorije iz Živinica, poginulo 12 lica. Jednom kada smo zajedno putovali prema Tuzli, arhivirao sam taj datum kao 15. februar 2013. godine, skoro 18 godina nakon helikopterske nesrece, ispricali ste nam pricu koja je najuvjerljivije potkrijepila argumente o uzroku ove nesrece. Postojale su razne verzije: da je bio pretovaren robom, da je pogoden protivvazdušnim oružjima Vojske Republike Srpske iznad Han Pijeska, da su cak umiješani i neki naši visoki oficiri iz Tuzle... Nekako velika je misterija vladala o padu tog helikoptera, koji je nekako najavio i pad enklava Srebrenice i Žepe. DR. PILAV: U proljece 1995. sam se osjecao iscrpljenim do krajnjih granica. Zato sam odlucio da izadem na nekoliko dana iz srebrenicke enklave i odem u Žepu. Poslije cetiri-pet pokušaja najcešce zbog teških planinskih oluja, uspio sam pocetkom maja sa grupom boraca proci kroz srpske zasjede i stici u Žepu. Vec sat-dva nakon nesrece našao se na Igrišniku, na mjestu tragedije. Kad sam došao na mjesto nesrece, vidio sam da je bila upaljena vatra na mjestu gdje je trebao helikopter sletjeti. Medutim, vidio sam da je vatra bila upaljena i ispod bukava, na koje je udario helikopter. To mi je bilo sumnjivo. Te vatre su naložili ljudi, koji su se grijali cekajuci dolazak helikoptera jer noc je na planini bila jako hladna. Velika je vjerovatnoca da su vatre ispod bukava dovele u zabunu pilota, da je krenuo da se spušta prema njima i tako zakacio u bukve. Rekao sam to odmah kada sam došao na Igrišnik ljudima koji su tu bili. Medutim, ignorisali su me, jer to bi definitivno ukazivalo na njihovu odgovornost. HUSEINOVIC: Brojna su svjedocanstva o nadljudskim naporima koje ste poduzimali tokom srebrenicke golgote. No, ova prica o padu helikoptera iznad Žepe, posebna je zbog spašavanja jednog ranjenika. DR. PILAV: Žurio sam do planinskih koliba, nedaleko od mjesta nesrece. U jednu od njih bili su smješteni mrtvi, u drugu ranjeni. Ušao sam u ovu drugu i u polutami odmah prepoznao jedno lice. Bio je to moj kolega dr. Dževad Džananovic. „Pomozi brate“, cuo sam. Bio sam sleden, zanijemio, šokiran... Nisam znao ko su bili putnici u helikopteru, pojma nisam imao da ce tu biti i neko koga poznajem, još prijatelj i kolega. Dževad me pitao šta je sa Husom i Seadom? Slijedio je još jedan šok za mene, nisam znao o cemu govori, a kad sam shvatio, bio sam pokošen. Ne samo doktori Sead Halilovic i Husein Halilovic, nego još jedan kolega, doktor Muharem Deljkovic. Dakle, njih trojica bili su u prvoj kolibi, bili su mrtvi. U udesu helikoptera poginula su sva tri clana posade: piloti Džemal Malkic i Enver Cokic, i letac-tehnicar Izet Džambic. Morao sam se pribrati što je prije bilo moguce, bilo je teško povrijedenih 11 ili 12 i njihovi životi su zavisili od mene. Teško su povrijedeni nacelnik štaba 28. divizije Armije Republike BiH Ramiz Becirevic, nacelnik štaba 285. žepske brigade Ramo Cardakovic, legendarni komandant iz Glogove Ejub Golic i još desetak putnika. Shvatio sam da moram munjevito djelovati. Tražio sam da mi odmah omoguce radio vezu sa Žepom, a odatle i sa Srebrenicom. To je i ucinjeno. Naredio sam da mi se iz Srebrenice, što je moguce prije, dostave instrumenti, lijekovi i sanitetski materijal. Nabrojao sam šta mi je sve potrebno. Uslijedila je nezamisliva akcija. Akcija vrijedna svakog poštovanja, vrijedna vjecnog poklona. Ekipa heroja iz Srebrenice je na moj poziv prevalila put od Srebrenice do Žepe kroz planinske vrleti, noseci teret težak preko 100 kilograma za manje od sedam sati. To je teško i zamisliti, a kamoli izvesti, pogotovo za one koji znaju o kakvim se terenima radi. Jedan od tih teško povrijedenih bio je momak koga su cini mi se zvali „Crnjo“ ili „Crni“. Imao je tešku povredu glave. Prognoza mu je bila loša, bila mu je neophodna neurohirurška operacija. Ja nisam bio sposoban za to, nisam to nikad radio. Do mene je došao njegov rodak Hurem Šahic, sa kojim sam se dobro poznavao i pitao me kakva je situacija. Objasnio sam mu sve otvoreno. Rekao sam o kakvoj se povredi radi i da za njega nije moguce u ovim uslovima ništa uraditi. Rekao sam da umire i da sam ja nemocan. Primio je to bez rijeci. Ubrzo se vratio sa još jednim covjekom, kazavši da je to otac. Morao sam i njemu ponoviti nešto slicno, što sam vec rekao Huremu. Otac je onda tiho drhtavim glasom izgovorio: „Doktore, halal vam život moga sina, samo pokušajte.“ Naježio sam se i zanijemio. Ne znam šta sam mislio u tom trenutku. Ne znam o cemu sam razmišljao ni kasnije. Ali kao da više nisam bio u stanju da sam donosim odluke, kao da mi je nešto preuzelo mozak... Ne, ne mogu to opisati, sa ove distance to mogu analizirati. Vracam se malo unazad. Kad sam nabrojao šta mi sve trebaju poslati iz Srebrenice, nisam ni spomenuo set instrumenata za glavu. Znam da sam ga imao dole u bolnici, bio je nov, neotvoren. Nisam ga tražio, a momci su ga donijeli. Vidio sam ga dok sam razgovarao sa Huremom. Nisam više imao kud, nisam mogao naci opravdanje ni u vlastitom neznanju, nakon rijeci oca jednostavno sam to morao uraditi. Pokušati. Stavio sam pacijenta na sto i poceo operaciju glave, koju nikad nisam radio. Kao da se preda mnom otvorila knjiga i kao da sam citao koji potez moram izvesti. Moja ruka je bila vodena Božijom voljom. Operacija je trajala punih pet sati. Bio sam iscrpljen toliko da su me iznijeli iz ambulante. Tehnicari su me probudili u toku noci da mi kažu da je „Crnjo“ nemiran. „Preživio je“, samo sam to rekao i nastavio spavati. Da, Dževad Džebo je preživio ono što je u takvim okolnostima bilo nemoguce preživjeti. Ja sam otvorio glavu i uradio operaciju koju nikad prije nisam, a da skoro toga nisam bio ni svjestan. Nakon toga, dugo sam razmišljao o svim mojim upornim pokušajima da dodem do Žepe, o svim olujama koje su me pokušale sprijeciti, a koje su zapravo samo odgadale moj dolazak do pravog trenutka. HUSEINOVIC: Dževad Džebo je samo dva mjeseca kasnije izveo jedan herojski podvig. DR. PILAV: Da, on se dobro oporavio. Nakon pada Žepe prešao je šumom u Kladanj. Cuo sam da je nakon što je saznao da se negdje u Žepskim planinama nalazi grupa izgubljenih ljudi, sa još dvojicom momaka iz Kladnja vratio pješke u Žepu i u planinama pronašao 192 covjeka izgubljena nakon pada Srebrenice. I doveo ih na slobodnu teritoriju. Eto, koliko je ta jedna operacija s Crnjom spasila života. Danas, kažu, sretno živi i radi u Americi. Niko nije želio napustiti bolnicu i grad prije nego što se zbrinu ranjenici HUSEINOVIC: Genocid nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine zauvijek je zaustavio satove u životima vecine Podrinjaca. Medju posljednjim napuštate grad smrti, 11. jula, kad general Mladic vec ulazi u njega. DR. PILAV: Prica o 11. julu 1995. opet pocinje od Ratne bolnice. Kad je postalo jasno da grad pada, ljudi su se okupili oko bolnice. Zadnje odluke su donešene izmedu bolnice i pošte. Nikakav plan evakuacije nije postojao. Šta uraditi u tim momentima? Najlogicnije je bilo zatražiti pomoc UNPROFOR-a. Njihova isturena baza je bila nekoliko stotina metara od bolnice na ulazu u Srebrenicu, a glavni kamp je bio u Potocarima. Prevezli smo ranjenike u tu isturenu bazu, u kojoj su naknadno, vidjevši da nemaju kud, otvorili kapiju, a odatle su ih oni svojim kamionima prevezli u kamp u Potocarima. Ja sam napustio bolnicu, kad je zadnji ranjenik izmješten. Jedan od kamiona natovarenih ranjenicima, vozio je ranjenik kojem sam par dana prije amputirao pola stopala i to je jedna vrsta bolne price. Niko od bolnickog osoblja nije imao dilemu šta uraditi. Niko, ponavljam niko, nije želio napustiti bolnicu i grad prije nego što se zbrinu ranjenici. Muško ljekarsko osoblje je znalo da ce krenuti kroz šumu, a žensko je imalo izbor – ili im se prikljuciti ili krenuti prema Potocarima. Neke od žena, takoder su prema slobodnoj teritoriji krenule kroz šumu. Pošto sam osigurao evakuaciju bolnice, sa njima sam napustio Srebrenicu. Bio sam medu posljednjom grupom koja je napuštala grad. /.../ HUSEINOVIC: U Srebrenici svako ima nekog koga nema. Rekli ste mi da cesto sanjate brata. DR. PILAV: Vrlo cesto sanjam oproštaj s mojim bratom na raskrsnici na izlazu iz Srebrenice, kad on ocekuje od mene da mu dam odgovor kojim putem treba ici. Na to nepostavljeno pitanje zanijemite, jer ne znate koji je pakao gori: postoje dva puta u pakao, a ne znate koji je gori. I onda on odluci da ide u Potocare, a ja u šumu. I ja eto preživim, a on biva pronaden u masovnoj grobnici u Pilici. Moja misija završena je presudom u Strasbourgu HUSEINOVIC: Danas ste specijalist Opce hirurgije i subspecijalist Grudne hirurgije. Radite u Klinickom centru u Sarajevu u Klinici za Torakalnu hirurgiju. Nije bilo lahko dobiti posao u Sarajevu. Ko Vam je pomogao? Kad sam svojevremeno izjavio kako u slucaju Srebrenice nema nevinih, posao sam tražio sve do 1997. godine. Nakon problema u Tuzli, nakon silnih obecanja, prelazim u Sarajevo, obilazim sve moguce medicinske ustanove. U svima bivam docekan na jedan fin, ljudski nacin, potapšu me po ramenu i onda odem kuci, zaboravljen istog trenutka nakon što izadem. Da bi negdje u martu 1997. godine naišao na razumijevanje direktora Hitne pomoci Alije Mulaomerovica, koji me primio na moje veliko iznenadenje. Njemu sam zahvalan. Od tada radim svoj posao. DR. PILAV: Još 2007. godine tužili ste BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu jer Vam nije dopušteno da se kao Bošnjak kandidirate za clana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Ovih dana, Evropski sud za ljudska prava donio je odluku u predmetu „Pilav protiv Bosne i Hercegovine“ u Vašu korist. Unatoc presudi koja je protiv Bosne i Hercegovine, ovo je ipak pobjeda Bosne i Hercegovine. Ovo je presuda u korist obespravljenih ljudi u Bosni i Hercegovini. Ako me pitate za implementaciju, naravno da nemam iluzije da ce to biti tako brzo Niko ne zna koliko ce prašine da na sebe primi i ova presuda, kao i prethodne. Ali imajuci u vidu da smo zemlja koja ide putem evroatlanstkih integracija sigurno da ce jednog dana, kada se otvori neko od poglavlja u tim pristupnim pregovorima, u nekom od tih sadržaj biti i ova presuda. Kada se implementira presuda necu se ponovo kandidirati, jer ovo nije bila borba za kandidaturu, vec za prava svih onih kojima je to pravo bilo uskraceno. Moja misija završena je presudom. ──────────── 5. KOME SE U ALIJINOJ BOSNI I HERCEGOVINI GRADE SPOMENICI Pise: Dr. Muhamed Borogovac Koji god dokumentari film o agresiji na BiH pogledate vidite heroja do heroja. O kojem god dogadjaju iz rata procitate vidite heroja do heroja. I to je i ocekivano. Kada jedan nenaoruzan narod bude napadnut od do zuba naoruzane soldateske pomognute petom kolonom svojih "komsija", i taj narod uspije da se odbrani i pocne pobjedjivati, onda se tu sigurno nalazi dosta herojstva i heroja. Na primjer, u gornjoj prici o Srebrenici cete naci nekoliko heroja kao od sale. Medjutim, rijetko gdje cete naci spomenike, imena ulica, skola ili bolnica po tim herojima. A onda, i pored toliko heroja odbrane grada u Sarajevu, Sarajlije (citaj: sarajevske rezimlije) napravise spomenik jednom Bosnjaku kukavici, covjeku koji doziva i vara sina da dodje "Srbima", da mu Srbi nece nista. Odvratno. Svi drugi narodi prave spomenike svojim herojima samo mi zovemo trgove po veleizdajncima i pravimo spomenike kukavicama. Ovo je najveca sramota za Bosnjake da medju nama ima i takvih koji ce i sina izdati da bi se dodvorili Srbinu. Znaju to Srbi i posrbice i zato je ovaj spomenik i napravljen, dok nema sanse da se napravi spomenik npr. kralju Tvrtku. Sjetimo se prije nekoliko godina na socijalnim mrezama organizovali se patrioti RBiH da se podigne spomenik Bosanskom Kralju Tvrtku. Ali uzalud. Ne daju vlasti i gotovo. Kad cujemo vijest nedavno, bez ikakvih problema podignut spomenik Ivi Andricu u Travniku, politicaru, potpisniku trojnog pakta i knjizevniku koji je lansirao sve stereotipe o krvolocnim, zlim i pokvarenim Bosancima i zato dobio nagradu. Ili, u Mostaru napravise spomenik Brusu Liju poslije najtezeg rata kojaga je taj grad ikada imao. I tako u gradu koji je tek izasao iz najetezg rata u istoriji i koji je u tom ratu dobio toliko svojih heroja, napravise spomenik Brusu Liju. A sta ima Brus Li sa Bosnom i Hercegovinom i sa upravo zavrsenom borbom za goli opstanak grada i naroda? Zato sto Brus Li nema nista sa nama, taj spomenik je u stvari spomenik glupom Bosancu koji nema nikakve orjentacije, tj. nikakvog identiteta. Isto je bilo u ratu. Dok svaki narod u ratu pjeva o svojim pobjedama jer tako raste borbeni moral, nasi mediji su samo kukali: kaukali kako granate padaju, kukali kako nas cetnici kolju, kukali kako nemamo oruzja, kukali kako nas mrzi zapad, a skrivali herojske podvige nasih boraca koji su odolijevali i cak pobjedjivali na svim frontovima do zuba naoruzane agresorske soldateske. I u tome je izdaja. Bosnjaku se svjesno usadjuje u "mali mozak" da je slab, kukavica, prosjek, da moli druge za pomoc, da se ne uzda u sebe, jer je on tako mali, tako sugav, tako beznacajan, kao onaj sto doziva sina do dodje Srbima, mada zna da ce mu ga Srbi zaklati. ──────────── 6. BACANOVIC DOBIO OTKAZ Vec smo svi culi javno iskazano misljenje "novinara" Bacanovica o Sarajlijama pa nema potrebe da to ponavljamo, pogotovo sto nas Glasnik ne podnosi tako primtivan jezik, toliko psovki i vulgarnosti. Ono sto je interesatno je ko ga je uopste zaposlio na FTV pored toliko nezaposlenih skolovanih Sarajlija koji vole Sarajevo i BiH. Tamo je alfa i omega Duska Jurisic. Ona kontrolise sve emailove koji dolaze FTV i RTV kao vijesti. Zato su te kuce toliko subjektivne u korist cetnika. Ovo je kao prije rata - Tuzla puna djevojaka sa zavresnom upravnom i ekonomskom skolom koje nezaposlene provode mladost, a Tuzlaci zaposlajavaju nezaposlene djevojke sa ekonomskom i upravnom skolom sa Valjevkog biroa za zaposljavanje. Mi smo jedini narod koji vise voli svoje dusmane nego svoju djecu. (M. B.)